„Upisao sam dijete u 1. razred. Dijete je rođeno s motoričkim oštećenjem te se kreće uz pomoć hodalice i ima problema s finom motorikom (pisanje, crtanje…). Mentalno je u redu. Zavod za javno zdravstvo naše županije je naložio opservaciju radi utvrđivanja mogućnosti usvajanja školskog gradiva, u trajanju 3 mjeseca, praćenje djeteta i suradnja sa školom, i to pod vodstvom školskog psihologa, a uz tjedni nadzor defektologa i logopeda. Međutim, dijete 45 dana od početka školske godine nitko nije od gore navedenih posjetio niti pitao za njega, a neslužbeno sam doznao da naš grad nema defektologa niti stručnjaka potrebnih za nadzor mog djeteta. Pošto je dijete invalid predlagali su mi smještaj u ustanovu tipa Goljak ili slično ali ja smatram kao i doslovno svi liječnici (pedijatar, ortoped, zubar...) da moje dijete ne treba ići iz obitelji i da može savladati redovnu školu makar i po prilagođenom programu i ne želim dati svoje dijete invalida negdje gdje može postati samo još veći invalid, a s druge strane mi se čini da nadležni žele da se dijete kao takvo odstrani iz škole.“
Iz pisma oca pravobraniteljici

Konvencija o pravima djeteta zastupa načelo jednakosti sve djece i primjenjiva je na svako pojedino dijete. Članak 2. i Članak 23. najznačajniji su članci Konvencije koji se tiču djece s teškoćama u razvoju, u smislu da se upravo tim člancima dodatno naglašava potreba zaštite njihovih prava. Stoga treba naglasiti da se pri evaluaciji primjene Konvencije nikako ne smije ograničiti na ta dva članka, nego moramo sveobuhvatno procjenjivati, ukazivati na propuste, ali i pomake na bolje, u zaštiti i promicanju prava djece s teškoćama u razvoju. U sustavu odgoja i obrazovanja kada govorimo o djeci s teškoćama u razvoju uobičajena je terminologija „djeca s posebnim obrazovnim potrebama“.

Ured pravobraniteljice za djecu je u okviru svojih ovlasti pratio primjenu zakonskih propisa i Konvencije o pravima djeteta u Republici Hrvatskoj u odnosu na promicanje i zaštitu prava djece s teškoćama u razvoju. Uredu su se obraćale stranke pojedinačnim prijavama o povredama prava djece s teškoćama u razvoju.

Kada se neko od prava sustavno uskraćuje kroz niz godina, prvi korak ka promjenama je usmjeravanje pažnje na problem, senzibilizacija i osvješćivanje javnosti, te analiza i distribucija informacija o povredama prava.
Tako se prema broju pojedinačnih prijava povreda prava Uredu pravobraniteljice za djecu može vidjeti da je u izvještajnom razdoblju (2006.) zaprimila najviše prijava u koje se odnose na odgojno – obrazovni sustav, čak 50% (21). 12% (pet) prijava odnosilo se također na odgojno – obrazovni sustav, kada se radilo o nekom od oblika nasilja prema djetetu s teškoćama u razvoju. U 10% (četiri) slučajeva prijavljene su povrede zdravstvenih prava djece s teškoćama, u 7% (tri) prijavljene su povrede prava djeteta na život uz roditelje i roditeljsku skrb. S prijavama o nekom od oblika nasilja u obitelji ili institucijama izvanobiteljske skrbi obratile su nam se stranke u 10% (četiri) slučaja. Zaprimljeno je i 2% (jedan) prijava povreda socijalnih prava, a u 2% (jedan) slučajeva, prijava se odnosila na povredu prava na primjeren životni standard.

U odnosu na vrstu teškoća u razvoju, Ured je zaprimio najveći broj prijava 39% (17) o povredi prava djece s poremećajem u ponašanju uzrokovanom organskim faktorima ili progredirajućim psihopatološkim stanjima, potom u jednakom postotku 13% (šest) prijave povreda prava djece s tjelesnim invaliditetom i djece s mentalnom retardacijom. U 12% (pet) slučajeva prijavljene su povrede prava djece s autizmom i djece s višestrukim oštećenjima. U najmanjem broju slučajeva 5% (dva) prijavljivane su nam povrede prava djece oštećena vida i djece s poremećajem glasovno-govorne komunikacije i specifičnim teškoćama u učenju. Navedene su vrste teškoća u razvoju  prema orijentacijskoj listi vrsta i stupnjeva teškoća u razvoju, a koja lista je Prilog br. 1 Pravilnika o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju.

Opće je poznata činjenica da djeci s teškoćama samo oštećenje nije tolika prepreka, koliko je to kombinacija socijalnih, kulturoloških i fizičkih prepreka te negativnih stavova s kojima se djeca s teškoćama svakodnevno susreću i sukobljavaju. Zato je osnovna strategija promocije prava djece s teškoćama, nužno djelovanje na uklanjanju tih prepreka.

Veliki broj slučajeva kod prigovora i primjedbi na ostvarivanje obrazovnih prava odnosi se na djecu koja su integrirana u redovni odgojno-obrazovni sustav.

Prema podacima obrađenim u Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom broj djece s posebnim obrazovnim potrebama na dan 28. veljače 2006. godine prikazan je u tablici 1. Podaci su prikupljeni temeljem Rješenja o primjerenim oblicima odgoja i obrazovanja Ureda državne uprave, Službi za društvenu djelatnost i Gradskog ureda za obrazovanje i šport grada Zagreba.

Činjenica je da postoje jasno definirani zakonski okviri i često dobra volja za provedbom istih u smislu težnje integraciji djece s teškoćama u redovni sustav obrazovanja.
Međutim taj proces je otežan zbog nekoliko slijedećih čimbenika:

• pomanjkanje stručnih suradnika odnosno nedovoljna ekipiranost stručnih službi u redovnim školama – ovo pogotovo u manjim sredinama i u odnosu na specifične teškoće
• nepostojanje novih pedagoških standarda u odnosu na broj djece u razredu i uvjete rada koji bi realno omogućili integraciju djece s teškoćama u razvoju.
• nedovoljna senzibiliziranost i edukacija svih kadrova – od ravnatelja, preko učitelja, nastavnika i profesora do tehničkog osoblja zaposlenog u školama koji su svakodnevno u kontaktu s djecom s posebnim obrazovnim potrebama.
• posebno veliki problem integraciji predstavljaju nedovoljno senzibilizirani i educirani roditelji ostalih učenika u razredu i školi koju pohađaju djeca s posebnim obrazovnim potrebama.
• unatoč valjanim rješenjima općinskih odnosno županijskih ureda uprave, HNOS-u, preporukama liječnika i drugih relevantnih stručnjaka, uočeno je da se individualizirani pristup teško ostvaruje ili čak nikako. Upravo na tu činjenicu roditelji djece imaju najviše primjedbi. Nedovoljno se koriste postojeći programi udruga koji su financirani od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa ili Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, koji bi prije svega koristili djeci, a nastavnicima olakšali rad.

U školama se mora osigurati potpora stručnog suradnika defektologa, kao i edukacijsko-rehabilitacijska potpora putem mobilnog stručnog tima (stručnjaci odgovarajuće specijalnosti iz posebne ustanove za školovanje učenika s posebnim obrazovnim potrebama ili druge organizacije za stručnu podršku). Nužno je osigurati pristupačnost škola.

Pristupačnost znači podrška djeci s posebnim obrazovnim potrebama da bi ostvarili svoja obrazovna prava. U cilju stvarne nediskriminacije moramo osigurati da im bude omogućen prilagođen tretman ovisno o njihovim potrebama kako bi bili izjednačeni u pravima. Asistent u nastavi, suradnik učitelja svakodnevno prisutan u razredu, trebao bi biti pravilo, a ne izuzetak. Morala bi ga osigurati država, a ne biti rezultat zalaganja i upornosti roditeljskih udruga, koje zadnjih godina pronalaze načine da osiguraju ovaj oblik podrške za dobrobit svoje djece ali i na zadovoljstvo učitelja.
Značajna je još jedna vrsta povrede prava na obrazovanje, a odnosi se i na povredu prava na život uz roditelje i roditeljsku skrb. Zbog nemogućnosti školovanja u sredini iz koje dolazi, iz razloga što nisu osigurani uvjeti integracije u postojeći redovni sustav, ili prema procjenama nema adekvatnog programa, djeca se izdvajaju iz obitelji i smještavaju u ustanove.

Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. godine, Hrvatski nacionalni obrazovni standard, Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja RH od 2005. do 2010. godine, dokumenti su, na čijoj provedbi treba inzistirati. Stoga je za rješavanje svih navedenih problema, potrebna dosljedna primjena usvojenih nacionalnih dokumenata, za koju moraju biti osigurana financijska sredstva iz Državnog proračuna. Kvalitetna provedba tih dokumenata značila bi ujednačavanje standarda i izjednačavanje mogućnosti za djecu s posebnim obrazovnim potrebama.

Iz pojedinačniih prijava povreda prava Uredu pravobraniteljice, djelovanja institucija i društva u cjelini proizlazi da većina djece s teškoćama u razvoju žive u obiteljima koje imaju financijskih teškoća, vrlo često im je neostvarivo pravo na primjerenu kvalitetu života, ponekad ne dobivaju adekvatnu zdravstvenu skrb, često su uskraćena za igru s vršnjacima i kvalitetno provođenje slobodnog vremena, izloženiji su fizičkom i/ili seksualnom nasilju i zlostavljanju od djece bez teškoća, i to često upravo od onih koji bi trebali skrbiti o njima i štititi ih, nemaju priliku sami se zalagati za svoja prava, zbog svoje teškoće se gotovo svakodnevno susreću s diskriminacijom i ignorancijom koja ih prati od djetinjstva do odrasle dobi.

Ta diskriminacija može biti direktna i/ili indirektna, i može biti posljedica nedostatka zakona i/ili politike, nejedinstvenosti tumačenja zakona, ne primjene zakona i/ili politike načina organizacije okoline i institucija, ponašanja ljudi, bili oni profesionalci koji rade s djecom i za djecu s teškoćama u razvoju, susjedi ili članovi obitelji.

U Republici Hrvatskoj osmišljena je nacionalna politika usmjerena zaštiti prava djece s teškoćama u razvoju, ali je realizacija predviđenih mjera, kao i praćenje provedbe često otežano.

Iako se kroz cijeli niz zakona RH štite prava djece s teškoćama u razvoju postoji problem manjkavog i nedosljednog podupirećeg sekundarnog zakonodavstva (pravilnici, odluke, naredbe, naputci i sl.) koji negativno utječu na provedbu zakonskih odredbi kojima se štiti njihov položaj. Prema podacima Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida u RH postoji 270 pravnih propisa kojima se regulira problematika osoba s invaliditetom, pa tako i djece s teškoćama u razvoju.
 
Postoji jedan dosta izražen problem koji se odnosi na slabu ili nikakvu informiranost većeg broja roditelja djece s teškoćama u razvoju koji nisu upoznati s pravima i olakšicama koje im pripadaju. Gube se u „šumi propisa“ koji su često neprimjenjivi i samo zadovoljavaju formu ili ih se zloupotrebljava.
Zbog toga bi javne službe trebale svoje korisnike informirati kvalitetno i kontinuirano o postojanju i primjeni prava koje im pripadaju.

LITERATURA. Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2006. godinu