Kako izgleda imati ADD (Attention Deficit Disorder/Poremećaj smanjene pažnje)? Kakav je to osjećaj?
ADD ili poremećaj smanjene pažnje. Kao prvo, ogorčen sam tim nazivom. Koliko sam ja upoznat mnogo ljudi ima Attention Surplus Disorder (poremećaj viška pažnje). Mislim, u životu kakav je on zaista, tko može posvetiti pažnju bilo čemu i to duže vrijeme? Da li je stvarno znak mentalnog zdravlja sposobnost balansiranja podsjetnika, mirnog sjedenja na stolici, nikada ne govoriti osim ako nisi na redu? Koliko ja mogu vidjeti, mnogi ljudi koji nemaju ADD privilegirani su članovi kongenitalne dosade.
U svakom slučaju, bilo kako bilo, postoji sindrom koji se naziva ADD ili ADHD, ovisi koju knjigu čitate. Kako izgleda imati ADD? Neki ljudi kažu da taj takozvani sindrom ne postoji, ali vjeruj te mi postoji. Imam na pameti mnogo metafora kojima ga mogu opisati. Isto je kao voziti po kiši sa lošim brisačima. Stakla su ti zaprljana i blatnjava, a ti i dalje voziš i stvarno te nervira što ne možeš vidjeti dobro. Ili kao kad slušaš radio, stanicu sa smetnjama, te se moraš napinjati kako bi čuo što govore. Ili kao kada želiš sagraditi kuću od karata na vjetru. Prije nego što kreneš sa gradnjom kuće moraš prvo sebi napraviti sklonište.
U drugom slučaju osjećaš se kao da si do kraja napunjen cijelo vrijeme. Imaš jednu ideju na pameti i kreneš prema njenom izvršenju, ali odjednom, da niti ne znaš imaš na pameti drugu ideju, a da još uvijek nisi gotov sa prvom, naravno skoncentriran si na tu drugu ideju, ali prije nego što je dovršiš javlja se treća ideja, te ti svu svoju pažnju usmjeravaš na treću ideju, a ti se u principu moraš odlučiti samo na jednu. Ubrzo te ljudi oko tebe počinju nazivati neorganiziranim, impulzivnim i drugim neljubaznim nazivima, koji tu totalno nekorektni. Zato što se ti mnogo trudiš. Ali stvar je u tome da imaš nevidljive vektore koji te razvlače na mnogo strana i teško ti je ostati koncentriran samo na jedno.
Plus, ti padaš cijelo vrijeme. Pucketaš prstima, lupkaš nogama, pjevušiš, zviždiš, gledaš uokolo, rastežeš se, grebeš se, zijevaš i ljudi odmah pomisle da si nepažljiv ili da si nezainteresiran, ali sve to što to radiš je izbacivanje kako bi se mogao koncentrirati. Ja se osobno mogu bolje koncentrirati kada hodam, slušam muziku, pa čak i kad sam u gužvi i bučnoj sobi nego kad sam u prostoriji gdje je mir i tišina. Bože spasi me čitaonica. Da li si ikada bio u ijednoj čitaonici? Jedina stvar koja me spašava je pomisao da je u čitaonici trenutno puno ljudi koji imaju ADD i da je stalno prisutno umirujuće komešanje.
Kakav je osjećaj imati ADD? Zujanje. Biti ovdje i ondje i svugdje. Jednom je netko rekao «Vrijeme postoji kako se sve ne bi događalo odjednom». Vrijeme dijeli trenutke u pojedinačne dijelove, tako da odjednom možemo izvršavati samo jednu aktivnost. Kod ADD-a toga nema. Kod ADD-a vrijeme je kolabriralo, postalo je crna rupa. Osobi koja ima ADD čini se da se sve događa u isto vrijeme što stvara osjećaj unutarnjeg nemira pa čak i panike. Tako osobe sa ADD-om gube osjećaj prioriteta. Ona ili on stalno su u pokretu.
Muzeji. (Da li ste primjetili kako ja skakućem uokolo? U tome je problem. Ne mogu na miru gledati jedan TV program, stalno ih mijenjam kao i radio stanice. To izluđuje moju ženu: «Ne možemo li barem jednu pjesmu poslušati do kraja» pita ona.) Nastavimo sa muzejima. Način na koji ja hodam muzejom je način na koji drugi ljudi prolaze kroz podrum. Malo onoga, malo ovoga, pronađeš nešto što ti se sviđa, pa još nešto itd. Moram požuriti, moram trčati. Nije da ja ne volim umjetnost. Volim, naravno. U drugom slučaju mogu sjediti i gledati sliku dugo vremena. Uđem u svijet slike, zujim oko njega, sve dok ne zaboravim sve oko sebe. U takvom trenutku volim večinu ADD osoba jer se mogu hiperfokusirati, što osporava tvrdnju da se ADD osobe ne mogu nikada koncentrirati. Ponekad imamo sposobnost turbo fokusiranja. Što naravno ovisi o situaciji.
Redovi. Ja sam skoro nesposoban čekati u redovima. Ja jednostavno ne mogu čekati. To je pakao. Impulsi me vode k akciji. Ja sam na granici između impulsa i aktivnosti. Zato ja kao i većina ADD osoba imamo nedostatak obzirnosti. Obzirnost potpuno ovisi o sposobnosti uzimanja u obzir nečijeg svijeta prije nego što im kažemo nešto. ADD osobe nisu baš dobre kada je obazrivost u pitanju. Sjećam se kako sam u petom razredu, vidjevši frizuru učiteljice iz matematike izlanuo «Mr. Cook, da li vi nosite periku?» Bio sam izbačen iz razreda. Od tada sam naučio kako takve riječi izgovoriti a da ne izazovu negativno već pozitivno značenje. Naravno trebalo je dosta vremena da to naučim. Tako je kod ADD-a. Treba puno vremena da bi se osoba adaptirala nekom životnom normom. Ali u svakom slučaju, to je izvedivo i to jako dobro.
Kao što možete zamisliti, intimnost je veliki problem kada se raspoloženje stalno mijenja. Moja žena je naučila kako te sve moje ispade ne uzimati osobno. Kada smo se upoznali ona je mislila da sam ja malo luckast, kada bih naprimjer nestao iz restorana pri kraju večere ili kada bih u razgovoru odlutao negdje drugdje. Sada se ona potpuno navikla na moje ispade.
Mnogi od nas koji imamo ADD žude za visoko-stimulativnim situacijama. Ja volim trkališta, volim visoko-intenzivne kušnje tokom psihoterapije, a također volim biti okružen ljudima. Sva ova tendencija može dovesti i do problema, zato je veliki postotak ADD osoba kao kriminalaca, ovisnika o drogi, alkoholičara i samodestruktivnih osoba. Ali isto tako veliki je broj onih koji su kreativni, intuitivni i visoko produktivni. Što će reči da uvijek i kod svega postoji pozitivna i negativna strana. Obično se pozitivna strana ne spominje kada se govori o ADD osobi, nekako je normalno da se govori samo o lošoj strani. Obično nakon dijagnosticiranja ADD-a, djeca i odrasli uz pomoć roditelja, učitelja, prijatelja i kolega nauče kako se nositi sa bolesti. Kada to nauče odjednom sve postaje jasnije i sa manje problema. Dijete ili odrasla osoba koja je bila zločesta, problematična i nepodnošljiva za sebe i okolinu, postaje uzornija, počinje izvršavati zadatke koje prije nije bila u stanju. Iznenađuje sebe i sve oko sebe.
Obično su ovi ljudi visoko intuitivni i maštoviti. Imaju osjećaj za stvari, način sagledavanja točno u bit nečega. To su osobe koje ne znaju objasniti kako su došle do rješenja ili ideja ili zašto su odjednom naslikali predivnu sliku, ili kako su znali pravi odgovor, sve što mogu reči je da su jednostavno znali i da su osjećali. To je muškarac ili žena koji naprave milijunske ugovore u jednom danu, a drugi dan ih raskidaju. Oni su ljudi koji uče, znaju i rade pomoću dodira i osjećaja. Mnoge ADD osobe imaju sposobnost «šestog čula». Ako okolina stalno inzistira na njihovom normalnom ponašanju, postoji mogućnost da oni nikada ne razviju svoj intuitivni stil do točke u kojoj bi on bio profitabilan. Teško ih je ponekad slušati. Djeluju isprazno, ali ako ih shvatite ozbiljno i sudjelujete skupa s njima uvidjet ćete kako donose izvrsne zaključke i iznenađujuća rješenja. Hoću reči da je njihov kognitivni (umni) stil kvalitativno različit od večine ljudi, što može izgledati kao oštećenje ali uz strpljivost i dobru podršku pože postati dar.
Važno je zapamtiti, ako je osoba ispravno dijagnosticirana, većina loših stvari povezanih sa ADD-om se može izbjeći i zaustaviti. Dijagnoza može biti oslobođenje za one ljude koji su bili označeni kao lijeni, tvrdoglavi, svojevoljni, nemogući, nepodnošljivi, glupi ili jednostavno loši i zločesti. Uspostavljanjem dijagnoze ADD, osoba može biti oslobođena moralnih osuda i može joj se pružiti adekvatna pomoć na klinici za neuropsihijatrijsko liječenje.
U čemu je bit tretmana? Sve što može smanjiti buku i ometanje. Samo postavljanje dijagnoze pomaže smanjivanju buke, osjećaja krivnje i samookrivljavanja. Ugrađivanje određenih struktura u način života neke osobe bitno joj pomaže. Bolje je raditi s manje napora nego više natezanja. Podjela velikih ispita u nekoliko manjih. Izrađivanje liste i pravila. Preporučuje se potražiti pomoć gdje je ona potrebna ako je potrebno imati dobru sekretaricu, knjigovođu, kompjuter itd. Možete postaviti vanjsku granicu svojih impulsa ili vježbati suzdržavanje unutarnje buke. Lijekovi su jako efikasni, ali nisu rješenje svih problema. Dobra vijest je da liječenje zaista pomaže.
Dopustite mi da završim tražeći vašu pomoć i razumijevanje. Mi smo u stanju napraviti hrpu nereda, ali uz vašu pomoć taj nered može postati izvor dobrih ideja. Stoga ako upoznate nekoga poput mene tko glumi, sanjari, zaboravlja i tko ne slijedi zadane programe, smatrajte ga ADD osobom prije nego što ta osoba počne vjerovati u sve loše izraze koje mu okolina pripisuje, pomognite mu prije nego što bude prekasno.
ADD je način života, sve do nedavno bio je neotkriven. Iskustvo koje ljudi imaju sa ADD-om je više nego skup simptoma. To je način življenja. Prije nego se dijagnosticira sindrom, život osobe je pun boli i nerazumijevanja. Nakon pravilnog dijagnosticiranja, obično se pronađu nove mogućnosti i šanse za promjenu na bolje.

(tekst napisao: Edward M. Hallowell, M.D.)