nedjelja, siječanj 27, 2008
Doktori ponekad dijagnosticiraju ADHD preuranjeno ili bez da uzmu u obzir sve simptome. Ovdje ćete pronači ono što bi trebali znati kako bi izbjegli pogrešne dijagnoze.
Ukoliko čitate već duže vrijeme ovaj blog, poznato vam je da postoji zabrinutost zbog ležernog način kojim mnogi liječnici utvrde dijagnozu poremećaja smanjene pažnje (ADHD/ADD). Poremećaj nije lako dijagnosticirati, a liječnik koji prenaglo napravi dijagnozu samo će prvenstveno učiniti trajnima probleme zbog kojih mu je pacijent došao na konzultacije.
Ne možete zamisliti koliko sam puta srela roditelje koji su se žalili kako lijekovi «nisu pomogli njihovom djetetu», ili da «lijek pomaže, ali se još uvijek teško probija u školi.» U većini slučajeva problem nisu lijekovi, nego to da dijete zapravo nema ADHD... ili ima više od ADHD-a.
Pogreška broj 1.: Probati lijekove kako bi «vidjeli da li pomažu»
Gospodin i Gospođa P. roditelji su devetogodišnjeg Marka. Prije nekoliko mjeseci sastali su se sa Markovim učiteljem koji je izrazio zabrinutost zbog toga što Marko ima problema sa mirnim sjedenjem u razredu. Kako je učitelj objasnio, on često mora intervenirati kako bi Marku vratio pažnju na zadatak. «Čak i tada,» rekao je učitelj, «Marko rijetko dovrši zadano.»
Kada su Markovi roditelji ovo opažanje učitelja podijelili sa njegovom pedijatricom, ova je rekla, «Možda bi trebali pokušati sa Ritalinom.» Nakon mjeseci pokušaja raznih doza ovog lijeka pa onda kasnije i drugih lijekova, Markova majka je kontaktirala drugog liječnika.
U razgovoru roditelja, Marka i novog liječnika nekoliko tema počelo je izranjati na površinu. Učitelji prvog i drugog razreda nisu procjenili Marka kao nepažljivog ili hiperaktivnog. Kod kuće, Marko ispoljava ovakva ponašanja jedino kad radi domaću zadaću; nije hiperaktivan ili nepažljiv u ostalim dijelovima dana, niti tijekom vikenda, praznika ili ljetnog učeničkog odmora.
Očito, Markovi simptomi nisu bili nikako kronični niti prodorni, stoga problem nije mogao biti ADHD. Pedijatar je preskočio sa opisa na terapiju bez da se uvjerio Marko spada pod dijagnostičke kriterije.
U tijeku procjene Marka po ovom drugom liječniku, isti je opazio da se Marko prilično muči sa čitanjem. Marko je slabo shvaćao i nije pamtio ono što je pročitao. Štoviše, njegov rukopis bio je upitan, kao i pravopis, gramatika, interpunkcija i velika i mala slova. Liječnik je pregledao i dnevne izvještaje učitelja o Marku. U prvom i drugom razredu učitelji su označili njegove vještine čitanja i pisanja «još u razvoju.» Psiho-obrazovna procjena ovom je liječniku potvrdila njegovu sumnju: Marko ima govorno-baziranu teškoću s učenjem. Nemirno ponašanje i nepažnja bili su rezultat frustracije koju je osjećao boreći se s ovom teškoćom.
Liječnik je Marku ukinuo lijekove i pomogao njegovom roditeljima da mu osiguraju prilagođeni oblik obrazovanja. Hiperaktivnost i nepažnja su nestali.
Pogreška broj 2.: Oslanjanje na neuvjerljive pretrage
Branka je samohrana majka i zabrinuta da njezina desetogodišnja kčer Marija ima ADHD. Bolno sramežljiva i povučena Marija teško se probija u školi od prvog razreda. Branka je sredila Mariji procjenu po psihologu koji je Branki rekao da njena kčer ima ADHD. Branka je otišla Marijinom liječniku koji je bacio kratak pogled na nalaz psihologa i uveo Mariji Ritalin.
Dvije godine su prošle. Unatoč neprekidnom uzimanju lijekova, Marija je nastavila imati probleme u školi pa i sa svojim vršnjacima. Tada je Branka otišla drugom liječniku.
Ovaj liječnik pregledao je nalaz psihologa. Nalaz je sadržavao nekoliko testova koje je Marija ispunila a koje je psiholog smatrao «značajnim» u indiciranju ADHD-a. Među njima je također bio i kompjuterizirani test (TOVA) koji nagovještava ADHD. Psiholog nikada nije proučio Marijinu razvojnu povijest ili čak pitao Branku da li postoji u obiteljskoj povijesti možda nešto što bi moglo utjecati na društvene i obrazovne poteškoće njezine kčerke. Psiholog je proveo samo jedan sat sa Marijom.... niti približno dovoljno vremena u kojem se može doći do istinskog značenja njezine problematike.
Ovaj liječnik saznao je da se Branka odselila od supruga kad je Marija imala tri godine, a razvod je završio dvije godine kasnije. Brak je bio vrlo loš davno prije nego se odselila, a razvod gorak.
Branka je prikazivala nevažnim utjecaj bračnog sukoba koji je imao na Mariju. Kad je liječnik upitao Mariju o novoj ženi svog oca i dečku njene majke, Marija je briznula u plač. Učitelji su zapisali da su Marijine poteškoće u razredu izraženije ponedeljkom i da stvari idu bolje kako tjedan ide prema kraju. Liječnik saznaje da Marija svaki drugi vikend provodi kod oca, a Brankin dečko provodi vikende u kući Branke.
Ovo je liječnika uvjerilo da Marijini problemi potječu zbog depresije i osjećaja nemoći koje ona osjeća zbog obiteljske situacije. Liječnik daje preporuku da se lijekovi Mariji ukinu i da započne sa psihoterapijom.
Marijina ponašanja nemaju nikakve veze sa kriterijima koji se navode u Dijagnostičkom i statističkom priručniku (DSM). Njeni problemi nisu bili kronični, započeli su nakon što je brak njenih roditelja počeo raspadati. Što je krenulo krivim putem u ovom slučaju? Umjesto uzimanja detaljne povijesti, psiholog je svoju dijagnozu temeljio isključivo na testovima i rezultatima jednog kompjuteriziranog testa. Međutim, dok testovi i skale mogu potvrditi prisutnost hiperaktivnosti, impulzivnosti i/ili nepažnje, oni ne mogu objasniti što je uzrokovalo ista ponašanja.
Pogreška broj 3.: Propustiti uzeti u obzir dodatna stanja koja se javaljaju uz ADHD
Jasna je 40-godišnja majka koja misli da ima ADHD. Nemirna je, lako se dekoncentrira, neorganizirana i u stalnoj borbi sa planiranjem i obavljanjem svega što je potrebno kako bi brinula za svoje četvero djece.
Kad je liječnik upoznao Jasnu, učinila mu se da ima povijest kronične i razvijene hiperaktivnosti, nepažnje i impulzivnosti. Sjeća se da je bila nemirna i hiperaktivna još u osnovnoj školi. Uvijek je bila lako otklonive pažnje zvukovima i intezivnih misli. Bila je sklona prekidati ljude i koristiti se slabim prosudbama na poslu, u svom braku i sa svojim prijateljima. Liječnik nije našao nikakva druga stanja koja bi objasnila njene probleme. Sigurno mora imati ADHD.
Međutim, liječnik nije ovdje stao sa svojim dijagnostičkim radom. Kada netko ima ADHD tada više od 50% postoji šansa da on ili ona također ima poteškoće u učenju, anksioznost, depresiju, poremećaj ophođenja ili neki drugi neurološki poremećaj. Dajući ovom visoku mogućnost za poremećaje koji se dodatno javljaju, bitno je da se uzmu u obzir dodatne dijagnoze.
Tako je liječnik otkrio da je Jasni čitanje oduvijek bio problem. Rekla je da je jedini način da se prisjeti što je pročitala bio taj da čita ponovno i ponovno, i za to vrijeme radi bilješke. Rekla je da su matematika, pravopis i gramatika uvijek bili preteški za nju. Stalno gubi stvari i ne može ništa učiniti na vrijeme.
Na pitanje liječnika da li se ikada osjećala anksiozno, Jasna je opisala razdoblja paničnih napada. Rekla je da se boji zatvorenih prostora i ne može koristiti lift ili biti u natrpanim sobama. Na pitanje liječnika o opsjednutosti ili kompulzivnom ponašanju, Jasna nije mogla prestati govoriti o svojoj želji za redom. Svoj dom čisti pod pritiskom bolesnog nagona i strahujući da ostali nisu tako savjesni upotrebljava javne wc-e samo ako je u krajnjoj potrebi.
Da, Jasna ima ADHD. Ali, ona također ima disleksiju i pati od anksioznosti i poremećaja ophođenja. Kako bi joj bilo bolje, Jasni je potrebna terapija za sva četiri stanja.
S obzirom da je poznato da ADHD često boravi u obiteljima, liječnik pita Jasnu o njezinoj djeci. To je izvuklo van da njezin stariji sin koji ide u šesti razred, oduvijek postiže slabe rezultate u školi. Kao i njegova majka, on se bori sa čitanjem i pisanjem i često osjećajima aksioznosti. Liječnik preporučuje da i on ide na procjenu.
Ovdje ste vidjeli tri načina kako se ne bi trebao dijagnosticirati ADHD. Apeliram na vas da ne prihvaćate brzoplete dijagnoze ili onu jednu koja se temelji isključivo samo na dijagnostičkim skalama ili testovima. Ako vaše dijete ima dijagnozu ADHD, budite sigurni da je liječnik provjerio i ostala stanja koja se često javljaju uz ADHD. Sretno!
četvrtak, studeni 29, 2007
Ured pravobraniteljice za djecu je u 2006. godini postupao po 22 predmeta vezanih uz djecu predškolske dobi u sustavu odgoja i obrazovanja.
Radilo se o: dostupnosti i radnom vremenu vrtića; „elitističkim i tržišnim“ programima; prilagodbi radnog vremena vrtića potrebama roditelja; neprimjerenom ponašanju odgojiteljica prema djeci; stručnoj spremi odgojitelja u privatnom vrtiću; nespremnosti roditelja za suradnju s vrtićem; pravo roditelja na skraćeno radno vrijeme; „odlasku“ djeteta iz vrtića; nezaštićenosti djeteta s posebnom potrebom; ozljeđivanju djeteta od strane drugog djeteta; dovođenju i odvođenju djece od strane maloljetnih braće i sestara; korištenju djece u rješavanju sporova odraslih; komunikaciji s djetetom čiji je roditelj u zatvoru; zaštiti osobnih podataka o djetetu u vrtiću.
Dostupnost predškolskog odgoja i obrazovanja bila je razmatrana vezano uz prijave o: ispisivanju djeteta iz vrtića zbog neplaćanja; roditeljsku peticiju za izgradnju dječjeg vrtića, posebice zbog neadekvatnih higijenskih i sigurnosnih uvjeta u postojećim nenamjenski građenim objektima; neupisivanja djeteta u vrtić zbog prebivališta koje nije u području osnivača vrtića; smanjenje trajanja dnevnog boravka djeteta s posebnom potrebom. Svim osnivačima su upućene preporuke i zatraženo poduzimanje mjera zaštite dječjih prava na predškolski odgoj i obrazovanje.
Na temelju prijave o pretvaranju redovite vrtićke grupe u glazbenu („tržišni“ program koji se dodatno plaća) u jednom zagrebačkom dječjem vrtiću Ured zaključuje da ima slučajeva gdje se, unatoč stručnoj neutemeljenosti i izlaganju djeteta ponovljenoj adaptaciji zbog promjene grupe, odluke ne donose u interesu djeteta te predstavljaju propust u zaštiti djeteta u okviru primarnog predškolskog odgojno obrazovnog programa.
Potaknuti inicijativom Poglavarstva grada Zagreba da se rad dječjih vrtića u Zagrebu produži do 20 sati, stručni suradnici i odgojitelji dječjih vrtića, te cijelo Odgojiteljsko vijeće jednog zagrebačkog vrtića obratili su se Uredu pravobraniteljice za djecu s iskazima zabrinutosti i sa stručnim nedoumicama vezanim uz krajnje ishode ove inicijative u odnosu na djecu predškolske dobi, njihove razvojne potrebe i prava koja iz njih proizlaze. Prilagodba radnog vremena vrtića potrebama roditelja jedan je od važnih ciljeva jedinica lokalne uprave i samouprave, kao osnivača vrtića, i sigurno važan društveni i gospodarstveni cilj. No, iz prijašnjih saznanja, prilagodba radnog vremena vrtića potrebama roditelja nije istodobno vezana za razvojne potrebe djeteta predškolske dobi. Važno je pri tom jasno odrediti što je stvarna potreba obitelji te je nužna stručna procjena o tome kako dužina boravka djeteta u vrtiću djeluje na dijete, o tome kako će malo dijete ostvarivati svoju biološku potrebu za snom i kontinuitetom sna i u kakvim uvjetima ako je u vrtiću do 20 h, hoće li kasniji i dulji boravak djeteta u vrtiću djelovati na privrženost majci ili drugoj bliskoj osobi itd. Temeljem ovoga Ured se obratio gradonačelniku Grada Zagreba s apelom da svojim autoritetom utječe na stručnu i dobru pripremu vezanu uz produljavanje radnog vremena vrtića.
Ured je primio nekoliko prijava vezanih uz neprimjereno postupanje odgojitelja u dječjem vrtiću prema djeci. Na upit majke predškolskog djeteta o adekvatnosti ponašanja odgojiteljice koja dijete u vrtiću optužuje za krađu, ne provjerava o čemu se radi i izlaže dijete poruzi vršnjaka odgovoreno je da očito odgajateljica nije opisanu problemnu situaciju iskoristila odgojno što je mogla i trebala, nego je postupila tako da je dijete moglo ostati zbunjeno i s osjećajem nepravde. Majku smo podučili kako roditelj može umanjili djetetovu zbunjenost i pomoći mu da umanji osjećaj nepravde i povrijeđenosti, s osvještavanjem mogućnosti da svatko, pa i njegova teta može pogriješiti u svom reagiranju.
Ovakav i slični slučajevi nameće pitanje potrebe i vrijednosti licence i njenog obnavljanja u odgajateljskom poslu kao i nužnosti kontroliranog stručnog usavršavanja čija se implementacija treba vrednovati.
Višegodišnje neprimjereno ponašanje odgojiteljice koje je u nekim svojim vidovima zlostavljajuće (prisiljavanje djeteta da pojede hranu koju je izbacilo iz usta, prisiljavanje djeteta da sjedi na WC školjci po sat vremena, vrijeđanje i ponižavanje djeteta) bilo je predmet prijave ravnateljice jednog vrtića i upita o mogućnostima udaljenja odgojiteljice s posla. Stav Ureda je da institut udaljenja s posla treba biti propisan za sve odgojno obrazovne institucije. U tom smislu je Ured godine 2004. zbog sličnih slučajeva predložio, a što je Hrvatski Sabor usvojio, izmjenu i dopunu Zakona o osnovnom školstvu i Zakona o srednjem školstvu i amandmanom predložio institut udaljenja s posla osobe protiv koje je pokrenut kazneni postupak do pravomoćnosti sudske presude, odnosno do obustave postupka, odbačaja prijave ili odustanka od gonjenja. Budući da se djeca predškolske dobi smatra posebno ranjivom skupinom zbog njihovih razvojnih kapaciteta naravno da je isti zakonski mehanizam zaštite djece nužan i u dječjim vrtićima i na ovom stupnju ranog razvoja, odnosno početnog odgoja i obrazovanja. Stoga je od velike važnosti ugraditi u Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju i odredbu o hitnom udaljenju s posla svakog djelatnika protiv kojeg je pokrenut kazneni postupak za kazneno djelo na štetu djeteta. U ovom slučaju zabrinjava trajanje opisanih ponašanja odgojiteljice, a djelatnici vrtića bili su dužni obavijestiti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa i Agenciju za obrazovanje i podnijeti kaznenu prijavu zbog zlostavljanja djece za koje prema navodima ponašanja nije bilo sumnje.
Posebno djelatnici odgojno obrazovnih institucija imaju odgovornost i obveze, koje proizlaze iz Obiteljskog zakona i Kaznenog zakona, da u slučaju zlostavljanja djece kao i u slučaju sumnje na nasilje i zlostavljanje djeteta to prijave nadležnim tijelima.
Uredu su se obratili roditelji djeteta polaznika u jednom privatnom vrtiću s upitom o zakonskom određenju stručne spreme odgojitelja (medicinske sestre) u vrtiću. Prema Zakonu o predškolskom odgoju i naobrazbi u dječjem vrtiću mogu raditi odgojitelji s višom stručnom spremom i medicinske sestre s višom stručnom spremom. Navedeni Zakon propisuje da medicinske sestre u dječjim vrtićima koje su danom stupanja na snagu Zakona zatečene na radnom mjestu odgojitelja mogu nastaviti obavljanje tih poslova u odgojnim skupinama do djetetove treće godine života. Budući da je predmetni vrtić osnovan 2003. upitan je rad medicinske sestre sa srednjom stručnom spremom u vrtiću. Iz Uredu dostavljenog izvješća Zavoda za školstvo proizlazi da su, na temelju uvida, utvrđeni koraci i mjere koje je potrebno poduzeti u svrhu poboljšanja kvalitete rada, kao i da je vrtić upozoren na potrebu zapošljavanja odgojitelja s višom stručnom spremom i uvođenje odgojitelja pripravnika u odgojno-obrazovni rad te njihovo uključivanje u proces stažiranja što je prihvaćeno od ravnateljice vrtića. Istodobno se u izvješću Uprave za inspekcijske poslove i upravni nadzor Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa navodi da u nadzoru nisu utvrđene nepravilnosti. Roditeljima tj. podnositeljima je preporučeno da se, ukoliko se preporuke Zavoda za školstvo ne ostvare, obrate Gradskom uredu za obrazovanje i šport kao nadležnom tijelu koje je izdalo rješenje kojim se odobrava, prema Zakonu o predškolskom odgoju i naobrazbi, početak obavljanja djelatnosti predškolskog odgoja.
Iz nekih prijava ili od strane vrtića ili roditelja proizlazi problem nespremnosti roditelja na suradnju s djelatnicima vrtića ili nekvalitetnom odnosu i komunikaciji između ljudi koji skrbe o djetetu. I to u slučajevima kao što su dužnost informiranja vrtića o zdravstvenom stanju, navikama i potrebama djeteta ili situaciji kad roditelj zbog zdravstvenog stanja djeteta ili teškoća u razvoju ima pravo na skraćeno radno vrijeme, a inzistira na desetsatnom boravku djeteta u vrtiću. Često se radi o sukobu odraslih koji može na dijete negativno djelovati. Ured kod ovakvih prijava kontaktira nadležni centar za socijalnu skrb s preporukom o ispitivanju obiteljske situacije djeteta, roditeljske kompetentnosti i poduzimanju mjera obiteljsko pravne zaštite. Što se tiče djeteta s teškoćama u razvoju ili zdravstvenim problemima, odluka o skraćenom radnom vremenu roditelja uključuje potrebu djeteta za dodatnom brigom roditelja pa tako vrijeme te brige treba biti u odgovarajućoj proporciji s vremenom koje dijete provodi u vrtiću koje bi trebalo biti kraće od desetsatnog.
Problem suradnje s vrtićem često proizlazi i zbog nekvalitetnog razvoda braka roditelja. S tim u vezi potrebna je suradnja dva sustava brige o djeci: vrtića i nadležnog centra za socijalnu skrb, u podršci djetetu koje je često nezaštićeno unutar sukoba roditelja.
Prijave vezane uz djecu s posebnim potrebama. U jednom slučaju radilo se o „bijegu“ djeteta iz vrtića o čemu roditelj, prema navodu, nije bio obaviješten od strane djelatnika vrtića, što vrtić opovrgava i navodi da se radi o hiperaktivnom djetetu čija majka loše surađuje s vrtićem. Iz kontakata sa psihologom vrtića i izvješćem Centra za socijalnu skrb proizlazi da je u vrijeme traženja izvješća od strane Ureda djetetu utvrđen poremećaj sluha te da su mnoga njegova ponašanja bila povezana s ovom teškoćom što nisu znali ni roditelj ni djelatnici vrtića koji nisu bili usmjereni na dijete i njegov problem već su se iscrpljivali optužbama o neadekvatnosti ili neprofesionalnosti. Ovaj slučaj pokazuje važnost ranog prepoznavanja teškoće i adekvatnog postupanja u vezi s njom.
U drugom je slučaju grupa roditelja zahtijevala ispisivanje djeteta s posebnom potrebom (ADHD sindrom) iz grupe jer „ugrožava drugu djecu i odgajatelj ima puno posla s njim“. U međuvremenu je dijete premješteno u drugu grupu s manjim brojem djece i zahtjev više nije bio relevantan. Ovaj slučaj govori o vrlo čestom problemu djece s posebnim potrebama koja su neprihvaćena od okoline ili ih se smatra „opasnima“ za drugu djecu, kao i na problem prevelikog broja djece u grupama. U ovakvim slučajevima nužan je dodatni stručni angažman djelatnika vrtića o čemu postoje mnogi primjeri dobre prakse u vrtićima. Prema saznanju Ureda često osnivači osiguravaju tzv. „trećeg odgojitelja u grupi“ te se tako povećavaju stručni kapaciteti usmjereni na dijete s posebnom potrebom. Informiranost roditelja druge djece o teškoći i zajedničke aktivnosti roditelja i djece unutar grupe koje utječu na toleranciju i empatiju uvijek rezultiraju smanjenjem napetosti i neprijateljstva među roditeljima djece u grupi.
Na temelju novinskog napisa Ured otvorio predmet vezan uz ozljedu djeteta u vrtiću. Slučaj je obilovao senzacionalističkim naslovima i izjavama koje ne odgovaraju činjenicama i koje proizlaze iz specifičnosti djetetova razvoja. Ured se obratio nadležnom centru za socijalnu skrb i MUP-u tražeći izvješće o svim relevantnim okolnostima slučaja i zatražio zaštitu djeteta od medijske eksponiranosti. Istu preporuku Ured je uputio ocu djeteta koji se i sam javio Uredu s navodima da kad je obavještavao novinare nije očekivao navedeni razvoj situacije.
Uredu pravobraniteljice za djecu obratili su se predstavnici Sekcije za predškolsku psihologiju te neki pojedinačni stručni suradnici u dječjim vrtićima iskazujući zabrinutost glede zaštite osobnih podataka i privatnosti djece s teškoćama u razvoju, a vezano uz traženje da dostave dodatnu dokumentaciju za djecu s teškoćama u razvoju od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Uprave za predškolski odgoj i osnovno obrazovanje, Odjel za predškolski odgoj. Iz dopisa dječjim vrtićima proizlazi da su vrtići Ministarstvu dostavili podatke o djeci integriranoj u redovni program, te se traži dostava dodatne dokumentacije: nalaza i mišljenja te rješenja CZSS za navedenu djecu. Iz kontakata s podnositeljima kao i iz dopisa proizlazi da nije razvidan cilj prikupljanja ovih podataka pa je razumljiv oprez stručnjaka vezan uz obradu, vođenje i korištenje danih podataka o djeci, a posebno vezano uz privolu ispitanika, što su u ovom slučaju roditelji. Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. godine u području IX: Djeca s posebnim potrebama, kao jednu od mjera određuje: objedinjavanje sustava praćenja podataka (registri) o djeci s posebnim potrebama u cilju dobivanja vjerodostojnih podataka. Ako se radi, što možemo pretpostavljati, budući iz dopisa dječjim vrtićima to nije vidljivo, o osnivanju registara/baze podataka o djeci s posebnim potrebama ovi podaci su nužni i korisni, no pitanje je njihova oblika, obima i korištenja. Naime, nalazi i mišljenja, te medicinska dokumentacija su najčešće dostupni djelatnicima vrtića privolom i suglasnošću roditelja, koji ih daju na uvid vrtićima s ciljem uvažavanja djetetovih potreba i adekvatnog, individualiziranog rada s djetetom. Stručnjaci koji su se obratili Uredu pitali su kako će se i na koji način čuvati i koristiti npr. liječnički nalazi i mišljenja, što je pitanje direktno vezano uz zaštitu djetetove privatnosti i postupanja u skladu sa Zakonom o zaštiti osobnih podataka. Ministarstvu Ured preporuča da dopuni zahtjev za dostavom dodatne dokumentacije za djecu s teškoćama u razvoju s jasnim obrazloženjem cilja, namjene i načina zaštite podataka kako stručnjacima u vrtiću tako i roditeljima koji su dijagnostičke nalaze učinili dostupnima, te da se preispita svrha prikupljanja mišljenja i nalaza. Ured također, u smislu međuresorne i međuinstitucionalne suradnje, preporuča direktno traženje rješenja Centara za socijalnu skrb od samih centara, kao i suradnju s Gradskim uredom za obrazovanje, kulturu i šport, odnosno županijskim uredima koji također prikupljaju podatke o djeci s posebnim potrebama. Na taj način će se pojačati umreženost sustava glede zajedničkih podataka o djeci.
Roditelji dvoje djece iz vrtića u Međimurju protestirali su zbog izlaganja imena i adresa 27 djece polaznika dječjeg vrtića na zgradi vrtića putem „Popisa dužnika za komunalnu naknadu“ te time kršenja Konvencije i „ponižavajućih postupaka protiv određene djece“. Smatrajući ovo korištenjem djece u rješavanju sporova odraslih Ured je zamolio župana da, budući da djeca predškolske dobi nikako ne mogu biti dužnici za komunalnu naknadu, niti je potrebno ističući imena djece, vezano uz dugove roditelja implicitno djecu stavljati u kontekst odgovornosti i izloženosti prepoznavanju vezano uz ponašanja roditelja, ispita slučaj te da poduzme mjere u smislu zaštite djece i njihove privatnosti u ovom i drugim mogućim slučajevima.
Župan izvještava Ured da je javno objavljivanje popisa imena djece rezultat nesporazuma proizišlog iz dogovora načelnika općine i vrtića da se u razgovoru s roditeljima o naplati duga za smještaj djece u vrtiću spomene i dug s osnova komunalne naknade, obzirom da općina sufinancira smještaj djece u vrtić sa 60% te svako dugovanje građana utječe na kvalitetu ispunjavanja ove obveze općine. Kako bi se spriječile ovakve pojave, župan navodi da će na prvoj slijedećoj sjednici Kolegija načelnika i gradonačelnika u županiji upoznati načelnike i gradonačelnike o tome da se ovakvim pojavama krše prava djece te da su kao čelnici lokalne samouprave dužni poduzimati mjere da do toga ne dolazi.
LITERATURA: Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2006. godinu
nedjelja, studeni 25, 2007
Mnoga djeca s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti imaju vrlo malo prijatelja i na njih se često gleda kao na "drugu vrstu". Njihovi problemi često su rezultat njihove impulzivnosti i kratkog opsega pažnje zbog kojih oni nisu u stanju naučiti socijalna pravila niti prepoznavati socijalne znakove i poruke. Ova djeca su vrlo često bolno svjesna svoje izoliranosti i odbačenosti te svoje nesposobnosti za zadrže prijatelje, pokušavaju to promijeniti, ali ne znaju kako i nisu to u stanju sami učiniti.
Ukoliko se ovoj djeci pruži dodatna pomoć, ona često mogu naučiti imati uspješne socijalne odnose. Mora im se pomoći da nauče ono što je većina djece uspješno naučila spontano, bez razmišljanja. U tome im puno mogu pomoći roditelji i nastavnici. Hiperaktivnoj djeci je često potrebno dati specifične i jasne instrukcije. Može im se, na primjer, reći: "Prvo
otiđi i stani pokraj grupe djece. Stoj tiho i neko vrijeme jako pažljivo slušaj. Kada budeš siguran da znaš o čemu oni pričaju i kada si dobro razmislio o tome što im želiš reći u vezi toga, pričekaj prikladnu stanku u razgovoru i onda im reci kako se slažeš s onim što su rekli, jer ... ili, kako si i ti doživio slično ..." Vrlo je važno da ova pomoć bude pružena na nekritizirajući, podržavajući i pozitivan način. Možda ovo zvuči pretjerano, ali može biti od velike koristi odbačenom i usamljenom djetetu koje žudi za prijateljima. Ima djece čije je ponašanje uslijed ovog poremećaja bilo toliko loše da su ih drugi (i djeca i odrasli) konstantno odbacivali jer nisu mogli tolerirati njihovo nametajuće, razarajuće i često nasilno ponašanje.
Neprestani neuspjesi i odbijanje djeteta od strane vršnjaka može katastrofalno utjecati na djetetovo samopoštovanje, kao i na njegovo daljnje ponašanje.
Djeca usvajaju socijalne vještine sudjelujući u razrednoj zajednici kao njen dio. U njoj uče dijeliti, slušati, suosjećati i razmišljati o utjecaju svojih riječi i postupaka.
Djeca s ADHD-om imaju poteškoće s privlačenjem i zadržavanjem prijatelja. Istrčavaju s odgovorima, dolaze preblizu razrednim kolegama, pogrešno tumače znakove i ne primjećuju aluzije ili šale. I kad stigne razdoblje adolescencije i socijalne interakcije postanu puno složenije, oni zaostaju još više.
Kako bi pomogli vašem djetetu izgraditi dugotrajna prijateljstva od velike je važnosti pružanje jasnih uputa i često davanje podsjetnika za prikladno društveno ponašanje.
RJEŠENJA
U razredu
- Imati na umu da dijete s ADHD-om sporo napreduje u socijalnoj zrelosti. Premda je akademski na cilju, smatrajte ga dvije godine mlađim od njegovih vršnjaka u razredu i shodno tome radite s njim.
- Istaknite pravila za odgovarajuće ponašanje i smjernice o poštivanju svačijeg osobnog prostora, riječi i ideja. Koristite vizualne i dodirne granice za opisivanje prikladnog razmaka između učenika - recimo kvadrat na podu učionice na satu razrednika.
- Održite sat razrednika sa fokusom na socijalnim vještinama. Dopustite učenicima praktično vježbanje u davanju komplimenata, uljudnosti kod neslaganja i rješavanju problema. Demonstrirajte društveno prihvatljiva ponašanja.
- Složite male grupe pozitivnih iskustava. Svakom učeniku dodijelite zadatak: u grupi za čitanje mogu biti promatrač, čitač i ilustrator koji crta crtež događaja. Dodijeljen zadatak koji igra na jakosti ADHD djeteta biti će dobitak za grupu.
- Stvorite tajni znak kao što je potezanje vaše ušne resice a govori djetetu da prestane sa pričanjem, zujanjem ili nekim drugim ometanjem razreda.
Kod kuće
- Pripremite vaše dijete za društvene situacije. Recite mu što da kaže kad prvi puta sretne nekoga i učite ga važnosti prijelaznih fraza kao što je «Dobar dan» i «Doviđenja». Djeca s ADHD-om imaju poteškoća sa generaliziranjem. Pomozite da vježba ove vještine u različitim postavkama.
- Pozitivno izražavajte ciljeve vezane za ponašanje. Ovo će biti učinkovitije nego izjave kao što je «Ne budi zločest.» Kada opazite pozitivno ponašanje, pohvalite ga i budite određeni. «Sviđa mi se način na koji dijeliš igračku s Martinom.» govori više nego «Bio si dobar kod Martine.»
- Podučite ljubaznom razgovoru. Djeca s ADHD-om često upadaju u razgovor i pokreću vlastitu temu. Iskoristite vrijeme ručka za vježbanje kako održati kontakt očima, slušati druge i pristojno se pridružiti grupi. Potaknite vaše dijete da broji do pet u tišini prije nego li komentira. Ovo ga može spriječiti da izbrblja nešto uvredljivo.
- Osmislite igre za poticanje suosjećajnosti. Igranje uloga težih društvenih interakcija kao što je neslaganje s prijateljem. Zamijenite uloge za svaki sukob kako bi vaše dijete doživjelo točku gledišta i onog drugog. Ako vaše dijete teško čita društvene znakove, upotrijebite fotografije iz časopisa ili osobe sa TV kao sredstva za objašnjenje jezika tijela i različitih izraza lica.
- Stvorite priliku za uspješno igranje. Puno djece i malo struktura recept je za probleme. Sa novim prijateljem, održite posjetu do jednog sata i pružite strukturirane aktivnosti. Ostanite blizu i umješajte se kad zabava postane napeta. Ako sve ide dobro, postupno produljujte posjete i broj igara.
- Pustite vašem djetetu da se igra sa mlađom djecom, ako mu to odgovara. Ovakve interakcije pružit će vašem djetetu šansu da zauzme ulogu vođe a što mu je otežano u igri s vršnjacima.
Grupe za druženje
Tjedne grupe za druženje odličan je način za učenje društvenih vještina. Vođeni po psihologu ili socijalnom radniku članovi grupe sudjeluju u igranju uloga a cilj je naučiti kako slušati i odgovoriti, poštivati osobni prostor, čitati društvenih znakova i obuzdati bijes.
Bilo bi idealno kada bi djeca sudjelovala u ovakovoj grupi prije polaska u školu i jačeg društvenog pritiska.
S vremenom sva djeca se opiru postavljenim im pravilima i zahtjevima. Djeca s ADHD-om sklona su takvom opiranju više od ostalih. Kako bi obuzdali neposlušnu, impulzivnu djecu bez stvaranja borbe snaga, roditelji moraju biti beskrajno strpljivi i dosljedni te kreativni u reagiranju na brze promjene situacija.
Evo nekih uobičajenih odgojnih problema s kojima se suočavaju roditelji djece s ADHD-om.
1. Moje dijete u potpunosti odbija raditi kako mu je rečenoPonekad roditelji i djeca dospiju u uzorak u kojem dnevne obaveze i odgovornosti (npr. izrada domaće zadaće, priprema za odlazak na spavanje i drugo) postanu borba. U večini slučajeva dijete se na kraju usaglasi, međutim sukob ih ostavlja uzrujane i emocionalno istrošene.
Najbolji dugoročni izbor za izbjegavanje borbi snaga je u postavljanju rutina koje će pomoći djeci prolazak kroz dnevne zadatke povezane sa školskom aktivnosti i obiteljskim životom. Na primjer, roditelji moraju uspostaviti i nametnuti – smireno ali čvrsto – redovito vrijeme učenja za svako dijete. Ovo može potrajati tjednima dok dijete ne prihvati i počne pratiti dosljedno ovakve i slične rutine.
2. Moje dijete ne brinu posljediceBilo da je uskrata privilegije gledanja televizije, zabrana izlaska ili nešto drugo, posljedice djeluju najbolje kad su izrečene odmah nakon prekršenog pravila. Ako odgađate davanje posljedica, obezvrijedili ste njihov utjecaj na vaše dijete.
Posljedice trebaju imati realne vremenske granice: dovoljno duge da nauči lekciju ali dovoljno kratke da pruže djetetu priliku za korak dalje na pozitivne stvari. Jačina posljedica treba biti prilagođena prekršaju. Prekomjerno oštre posljedice potaknuti će vaše dijete na pobunu protiv pravila i vašeg autoriteta i pokrenuti više ljutnje i buntovništva.
3. Ne vjerujem ništa što mi dijete govoriSva djeca ponekad lažu. Lažu mogu biti bezazlene («Nisam uzeo sestrin CD») ili mogu biti pokriće za kronične probleme («Učiteljica nam danas nije dala domaću zadaću»). Laganje je posebno zabrinjavajuće kada uključuje pitanje zdravlja i sigurnosti («Prazne konzerve piva u podrumu? Kakve prazne konzerve pive?»).
Za djecu s ADHD-om laganje je često mehanizam suočavanja premda je kontraproduktivno. Laž može biti način za opravdanje zaboravljivosti, za izbjegavanje kritike i kazne ili za izbjegavanje suočenja sa osjećajima krivnje i srama zbog stalno ponavljanih grešaka.
Prvi korak prije hvatanja u koštac s kroničnom neiskrenošću je pronalaženje razloga koji leže u njoj. Ako vaše dijete laže kako bi na primjer izbjeglo posljedice zbog neodgovornog ponašanja, vi morate više nadgledati takvo ponašanje i disciplinirati svaki čin neistine. Ako laže kako bi prikrio krivnju i sram, ohrabrite vaše dijete na iskrenost i pružite odgovarajuću pomoć da vaše dijete može prevladati sve što ga muči.
4. Moje me dijete ne shvaća ozbiljnoMože biti mnogo razloga zašto dijete ne poštuje vas ili vaša pravila. Da li su pravila jasna? Važna pravila trebaju biti napisana. Da li dijete odbija prihvatiti pravila zato jer ih smatra nepoštenima? U tom slučaju djetetove primjedbe i razlozi roditelja opravdavaju podrobniji razgovor.
Konačno, ako želite da se vaša pravila poštuju, morate ih primjenjivati dosljedno. To znači ne «zaboravljati» na njih ili ih ponekad obustaviti zato jer se osjećate krivima ili zato jer vas je dijete (ili supružnik) prisilio na to. Praznim prijetnjama žrtvujete vaš kredibilitet i potkopavate vaš autoritet kao roditelja.
5. Moje dijete na sve reagira pretjeranoPreosjetljivost je karakteristika ADHD-a. Ovu djecu neuspjeh obeshrabruje i uništava. Kritiziranje boli i probada do kosti. Dok većina djece može malo protestirati na discipliniranje, djeca s ADHD-om mogu reagirati sa intenzivnom ozlojeđenosti i ljutnjom. Discipliniranje jednog preosjetljivog djeteta postaje škakljivo kada djetetova reakcija može započeti treći svjetski rat.
Imajte na umu da kronično pretjerano reagiranje na disciplinu, naročito kada su prisutni intenzivni osjećaji ljutnje ili frustracije – ne mora biti rezultat ADHD-a. Da li dijete pretjerano reagira zato jer se osjeća kritizirano? Nevoljeno? Nesposobno? Bespomoćno? Da li su vaša očekivanja nerealno visoka? U nekim slučajevima kronična ljutnja može ukazivati na dječju depresiju ili bipolarni poremećaj.
6. Moje dijete me ne želi slušati Da li postoji roditelj koji nije doživio nezainteresiratnost sina ili kčeri pri pokušaju ozbiljnog razgovora («tko si ti i zašto me gnjaviš sa time baš sad?»)? Ako razgovor uključuje temu o disciplini možete biti sigurnosti da vaša poruka nije prošla.
Ako vaše dijete redovito isključuje slušanje potrebno je da sami sebe preispitate. Da li ste postali prenegativni ili prekritični prema vašem djetetu? Da li ste previše usredotočeni na probleme a nedovoljno na rješenja? Da li razgovor pretvarate u seriju predavanja? Bez obzira koliko je staro vaše dijete može biti od pomoći ako ga uključite u proces određivanja kućnih pravila i reguliranja posljedica za njihovo kršenje. Dijete koje se osjeća uključeno u izradu obiteljskih pravila vjerojatno će ih češće poštivati.
subota, studeni 24, 2007
Hiperaktivna djeca moraju vidjeti posljedice svog ponašanja koje su predvidljive, konzistentne i jasne te dobivati povratnu informaciju češće i brže nego ostala djeca, ukoliko želite da ostvare kontrolu nad svojim ponašanjem. I sekundarne nagrade (na primjer, pohvale) i primarne nagrade (na primjer, igračke ili privilegije) moraju se davati češće kada su hiperaktivna djeca kooperabilna ili uspješna. Roditelji trebaju imati na umu da hiperaktivna djeca vjerojatno rjeđe dobivaju pozitivne reakcije od njihove braće ili sestara, te se moraju dodatno potruditi da održe balans u pohvalama.
Ukoliko dijete ne dobiva pozitivnu pažnju, ono će se potruditi da bude zamijećeno na način da svojim ponašanjem privuče negativnu pažnju. Ako su posljedice takvog ponašanja pozitivne za dijete, odnosno ako dijete dobije pažnju, pa makar i negativnu, povećat će se vjerojatnost pojavljivanja tog ponašanja. No, ako nepoželjno ponašanje nije potkrijepljeno i ako dijete ne dobije pažnju, vjerojatno je da se ono više neće pojavljivati.
Zadatak roditelja je da budu pozitivni, da promatraju, komentiraju i nagrađuju dobro i poželjno ponašanje. Kako to učiniti?
- Pohvala mora neposredno slijediti poželjno ponašanje.
- Pohvala mora biti povezana s konkretnim ponašanjem.
- Pohvala mora biti konkretna i specifična (na primjer, "Sretna sam kad se tako tiho igraš").
- Pohvaljujte dijete smiješkom i pogledom, kao i samim riječima.
- Uz samu frazu, pomilujte, zagrlite ili poljubite dijete.
- Primijetite i pohvalite dijete svaki puta kada se dobro ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje.
- Koristite pohvale konzistentno, svaki put kada uočite ponašanje koje želite potaknuti.
- Pohvaljujte dijete i pred drugima.
- Bilo koje ponašanje postat će učestalije ili snažnije ukoliko dovodi do pozitivnih posljedica.
Specificirajte s djetetom ponašanje koje očekujete od njega, što točnije i konkretnije možete. Trebate pokušati osigurati da dijete razumije koje je ponašanje prihvatljivo, a koje nije. Pokušajte objasniti djetetu što točno mislite pod određenim terminima, kao što su "biti dobar" ili "biti zločest" jer ti termini mogu biti zbunjujući za dijete. Dobro je reći djetetu: "Sviđa mi se kako lijepo podijeliš svoju čokoladu sa sestrom", "Sviđa mi se kako pospremiš svoje igračke prije nego što dođe baka", "Ne sviđa mi se kako vičeš u dućanu". Roditelji moraju jasno komentirati ponašanje djeteta kako bi dijete počelo shvaćati što se od njega očekuje. Objasnite djetetu posljedice dobrog ponašanja kako bi znalo kada i što će dobiti ako se ponaša prikladno.
Nagradite dijete za poželjno ponašanje jer će tako početi vjerovati da može uspjeti. Važno je da počnete pohvaljivati ili nagrađivati dobro ponašanje.
Ignorirajte nepoželjno ponašanje. Ako su djeca stalno u kazni zbog nečega, mogu se obeshrabriti i mogu prestati pokušavati biti dobra. Ako promijenite ono što dijete sluša o sebi te umjesto da kritizirate "zločesto" počnete pohvaljivati "dobro", potaknut ćete dijete da se ponaša na način koji će dovesti do pohvale.
Pomognite djetetu da ostvari dobro ponašanje tako da unaprijed planirate. Pokušajte ne dovoditi dijete u situacije u kojima će vjerojatnije ispoljiti neželjeno ponašanje, na primjer voditi dijete u kupovinu kada vam se jako žuri, a dijete je umorno.
Svako je dijete drugačije. Neke će nagrade biti uspješne kod neke djece, kod druge ne. Trebate naći one nagrade na koje će vaše dijete reagirati. Uspješne nagrade mogu uključivati odlazak u šetnju s mamom i tatom, obiteljsko igranje neke društvene igre i slično. Nagrade ne trebaju biti skupe. Postoje jeftinija i bolja rješenja od novca i poklona. Mala djeca često odlično reagiraju na jednostavnu pohvalu ili poljubac.
Nagrade moraju uslijediti što je moguće neposrednije nakon što se pojavilo neko ponašanje. Hiperaktivno dijete ne može čekati do kraja tjedna da dobije nagradu. Nagrada treba uslijediti odmah nakon poželjnog ponašanja. Ne zaboravite da hiperaktivnoj djeci nedostaje strpljenja i da su impulzivna pa će im čekanje nagrade biti vrlo teško i bit će vrlo male šanse za uspjeh. Važno je da stvari ne postavite tako da dijete ne uspije.
Pojedine nagrade nakon određenog vremena gube svoju snagu. Dobro je da nagradu mijenjate svakih nekoliko dana. Sa starijom djecom vrlo korisna tehnika može biti samonagrađivanje. Često nije dovoljno povećati učestalost poželjnih ponašanja, već je potrebno i smanjiti pojavljivanje nekih nepoželjnih ponašanja. Vrlo korisna tehnika za smanjenje neželjenog ponašanja hiperaktivne djece je "isključenje" (time - out).
Isključenje podrazumijeva da maknete dijete iz konteksta u kojem se ponašanje pojavilo i osigurate da provede dogovoreni vremenski period na neinteresantnom, ali sigurnom mjestu. Vrijeme u isključenju mora biti pošteno mjereno, a ako dijete nastavi s ponašanjem zbog kojeg je uslijedilo isključenje, štopericu treba staviti na početak. Vrijeme koje dijete mora provesti u isključenju ne smije biti predugo i treba biti u skladu s djetetovom dobi (obično se preporuča onoliko minuta koliko dijete ima godina, ako se radi o mlađoj djeci).
Važno je znati da se ponašanje djeteta ne može promijeniti preko noći. To je ponašanje koje se učilo i izgrađivalo godinama i bilo bi nerealno očekivati da će se brzo promijeniti. Vrlo često se događa da djeca u početku pokažu veliki otpor prema novim pravilima. Mnogi roditelji navode kako su, neposredno nakon što su počeli primjenjivati nove tehnike, broj i ozbiljnost nepoželjnih ponašanja porasli. Međutim, stvari će se sigurno popraviti ukoliko ustrajete i dosljedno primjenjujete nove tehnike. Važno je da u obitelji postoji jedan jedinstveni set pravila kojeg će prihvaćati i primjenjivati svi odrasli članovi obitelji. Važno je da se isti set pravila primjenjuje na svu djecu u obitelji, bez obzira jesu li hiperaktivna ili ne, na isti način, u skladu s dobi pojedinog djeteta.
Bez obzira na poteškoće koje imate s vašim hiperaktivnim djetetom, važno je da razvijete i održite pozitivan odnos s djetetom. Korisno je da pronađete neku ugodnu aktivnost sa svojim djetetom i uključujete se u nju što češće, barem nekoliko puta tjedno. Kada se djetetu omogući da izabere aktivnost za "svoje vrijeme" i preuzme inicijativu u aktivnosti, povećava se dječje samopouzdanje. Razvijte pozitivno samopoštovanje svog djeteta.
Hiperaktivna djeca mogu se osjećati dosta negativno vezano uz svoje sposobnosti. To ih često sputava u tome da postignu uspjeh, a također da prepoznaju i prihvate da su u nekim stvarima dobri ili uspješni. Takvo osjećanje kod djece nije začuđujuće: radi svojih dosadašnjih iskustava i različitosti od druge djece hiperaktivna djeca često razvijaju nisko samopoštovanje. Zbog toga što imaju negativno mišljenje o sebi, kod hiperaktivne djece nikada se ne može pretjerati s pohvalama. Ona trebaju pomoć u tome da se kritički osvrnu na svoje neuspjehe, da ih sagledaju u pozitivnom svjetlu te na taj način promijene svoje osjećaje i sliku o sebi. Roditelji trebaju naučiti svoju djecu kako da budu pozitivna na način da govore svojoj djeci pozitivne stvari svaki dan.
Hiperaktivna djeca su često vrlo kreativna i imaju posebne talente. Njihove prednosti i snage moraju se prepoznati i iskoristiti, čak i kada se ti talenti ne uklapaju u roditeljska očekivanja. Otkrivanje, naglašavanje i njegovanje područja kompetencije hiperaktivnog djeteta je vrlo učinkovit način mijenjanja niskog samopoštovanja kod te djece.
Pružite djetetu rutinu, strukturu i predvidljivost.
Hiperaktivna djeca dobro reagiraju na predvidljivost i strukturu. Jasni raspored za ustajanje ujutro, pisanje zadaće poslije podne i ispunjavanje dnevnih obaveza imaju pozitivan utjecaj na hiperaktivnu djecu. Unaprijed određena rutina učenja stvara podlogu za usvajanje dobrih navika učenja. U idealnom slučaju, tijekom vremena unaprijed određenog za učenje, ne bi smjelo biti dozvoljeno gledanje televizije ili prisutnost drugih distrakcija. Postepeno, djeci se treba prepuštati odgovornost za njihove obaveze.
Hiperaktivna djeca imaju koristi od jasnih i konzistentnih granica ponašanja koje postavljaju roditelji. Granice trebaju djetetu kako bi znalo na čemu je, jer je za hiperaktivnu djecu prevelik teret i stres ako se pravila stalno mijenjaju. Roditelji trebaju biti sigurni da djeca znaju pravila i način na koji ih trebaju slijediti te im trebaju reći ukoliko dođe do promjene u rutini. Svaka se promjena treba unaprijed planirati. Oba roditelja moraju imati usklađene odgojne stavove i reakcije na različita ponašanja djeteta. To ponekad zahtijeva puno razgovora i planiranja. Kod starije djece korisno je da se i njih uključi u odluke o obiteljskim pravilima, nagradama i sankcijama. Kroz to što sudjeluju u procesu odlučivanja, djeca počinju učiti dugoročne strategije rješavanja problema.
Jasno komunicirajte s djetetom. Djeca koja su nepažljiva, impulzivna i koja se čine gluha za disciplinu, trebaju što jasniju komunikaciju i upute. Upute trebaju biti jednostavne, sažete i konzistentne. Ako očekujemo od djeteta da se samo ispravi i disciplinira, često ćemo završiti u konfliktu i svađi s njim, što nimalo ne pomaže niti popravlja situaciju.
Najučinkovitije su pozitivne upute, poput "Stavi cipele u ormar", dok negativno formulirane upute, kao što je "Nemoj ostavljati cipele posvuda" ima malo efekta.
Jako je bitno da dijete zna pravila i način na koji ih može slijediti. Roditeljima je često vrlo teško biti odlučan i konzistentan s djecom. Ukoliko se dijete naviklo da ne slijedi roditeljske upute, roditelji mogu pokušati nešto ili sve od navedenog, kako bi bili sigurni da dijete čuje ono što su tražili od njega:
- Držite ruke na ramenima djeteta dok mu govorite što želite da napravi.
- Gledajte dijete u oči.
- Govorite smirenim, ali odlučnim glasom.
- Inzistirajte na tome da dijete posluša i napravi to što mu govorite, te navedite razlog zbog kojeg to želite.
- Zapamtite da vas mumljanje, prigovaranje, raspravljanje, moljenje, vikanje ili nadglasavanje s televizijom neće nikuda dovesti.
- Može pomoći da od djeteta tražite da ponovi što želite da učini.
Umjesto da prenaglašavaju male probleme i stvaraju nepotrebnu nelagodu i napetost, roditelji bi se trebali usmjeriti na nekoliko istaknutih ponašanja djeteta koja su im najvažnija. Važno je imati realistična očekivanja. Nije moguće i krajnje je neefikasno pokušati promijeniti sva djetetova nepoželjna ponašanja istovremeno. Kada se odlučite promijeniti neko ponašanje, odaberite jedno ili dva jasno definirana obrasca ponašanja i isključivo radite na njihovoj promjeni. Odabir tog ponašanja u velikoj mjeri ovisi o prioritetima u obitelji i stupnju vjerojatnosti da će to ponašanje imati dugoročne negativne posljedice za dijete (na primjer, udaranje druge djece).
LITERATURA:1. Prvčić, I., prof. psiholog, Rister, M., prof. psiholog, članak je izašao u časopisu "Vaše zdravlje", broj 19, kolovoz 2001.
2. Kocijan Hercigonja, D. (1997): Hiperaktivno dijete: uznemireni roditelji i odgajatelji, Naklada Slap, Jastrebarsko
Prije početka terapije potrebno je poduzeti neke opće aktivnosti:
- kod svakog djeteta postaviti terapijski cilj na osnovi dobro provedenog dijagnostičkog postupka i procjene dijagnostičke slike;
- pomoći roditeljima takve djece da razumiju problem. Objasniti im što poremećaj znači, osobito kakva je njihova uloga u sprečavanju većih odstupanja u adolescentskom razdoblju;
- Organizirati tretman i pristup u zavisnosti od specifičnosti, karakterističnih za svako dijete. Moramo se čuvati svake generalizacije i šablone jer, ma koliko nam se problemi činili slični, svako je dijete različito, sa specifičnostima svog razvojnog puta, svoje obitelji i svog okruženja te svojom strukturom ličnosti. Ne voditi računa o tome, znači tretirati i pristupiti pogrešno, što je terapijski promašaj;
- Postaviti realna očekivanja za svako dijete;
- Identificirati već na samom početku probleme koji će rezultirati teškoćama u učenju te već na početku učiniti kompromis sa školom;
- Identificirati komplikacije, odnosno sekundarne efekte kao što su socijalni i emotivni problemi i obiteljska disfunkcija;
- Pomoći u interakciji djeteta s roditeljima, učiteljima i okolinom;
- Poboljšati komunikaciju između škole i kuće;
- Mobilizirati kod djeteta i adolescenta pozitivne resurse, davati im podršku i polaziti od toga da ih potičemo na to da mogu biti bolji;
- Poboljšati samopouzdanje i kroz to razviti osjećaj sigurnosti, identiteta, vjerovanja.
Terapijske intervencije:
1. Terapije usmjerene prema djetetu
- individualne terapijske tehnike djeteta
- grupna terapija djeteta
2. Terapija usmjerena prema obitelji
- individualna terapija obitelji
- grupna terapija obitelji
- obiteljska terapija
3. Terapije usmjerene prema okolini, osobito škole i socijalnom okruženju
TERAPIJA USMJERENA PREMA DJETETU
Individualna terapija pomaže djetetu da razriješi svoje emotivne probleme što su se razvili kao posljedica odbacivanja od okoline. Kod starije djece često se razvija osjećaj krivnje zbog sukoba u obitelji, bolesti roditelja i sl. Tu pomažu i različite vježbe relaksacije i ventilacije.
Izbor metoda ovisi o uzrastu djeteta; tako će se u predškolskoj i mlađoj školskoj dobi raditi kroz terapiju igrom i opuštanjem, dok će se kod djece starijeg školskog uzrasta i adolescenata primijeniti psihoterapijske metode u kojima će se pokušati riješiti njihov emotivni konflikt i problem.
Medikamentozna terapijaOd sviju terapijskih tehnika najviše je proučavana i dokumentirana medikamentozna terapija, koja je i najmoćnije sredstvo liječenja. Važno je uz nju provoditi i sve druge terapijske tehnike.
Neki roditelji i mladi se opiru primjeni ove terapije zbog straha od ovisnosti, a neki je prekidaju zbog neugodnog popratnog efekta. Zato je prije uvođenja terapije potrebno dobro poučiti roditelje, nastavnike i samo dijete o svim prednostima i mogućim posljedicama. Procjenu treba li dati medikamentoznu terapiju treba donijeti na osnovu dobrog poznavanja kliničke slike, a tijekom terapije dobro pratiti učinak i nuspojave.
Najčešće primjenjivani lijekovi:
1. stimulansi – vrlo efikasni, imaju vrlo brz, ali kratkotrajni efekt; nuspojave su srednjeg intenziteta i reverzibilne su, u obliku ekscitacije, iritabilnosti, nesanice, varijacije težine zbog mučnina itd.
2. antidepresivi – dugotrajnije djelovanje, daju se pacijentima kod kojih stimulansi nisu dali rezultate, koji su depresivni i koji imaju Touretteov sindrom; česta nuspojava u predpubertetu je socijalno povlačenje, a mogući su i kardiološki problemi (problemi sa srcem).
3. ostali lijekovi – antipsihotici, alfa adrenergični agonisti (kod pacijenata s izrazitim promjenama raspoloženja).
Zbog kompleksnosti problema treba dobro poznavati sve tehnike i nakon dobre procjene poremećaja primijeniti tehnike koje su najprimjerenije svakom pojedinom slučaju. Nema generalnih terapija, ima samo općih pravila s individualnom procjenom i individualizacijom terapije. Iz toga proizlazi da samo jedan stručnjak ne može postaviti dijagnozu i provoditi tretman, nego je potreban timski rad koji uključuje dječjeg psihijatra, kliničkog psihologa, pedagoga, socijalnog radnika, pedijatra i psihoterapeuta.
TERAPIJA U OBITELJI I S OBITELJI
Roditelji koji ne znaju o kakvom se poremećaju radi, skloni su ga proglasiti zločestoćom, otporom prema njima, napadom na njihov autoritet, inatom i sl. i onda iz takvog stava reagiraju neprimjerenim metodama. S druge strane, neki roditelji smatraju isključivo sebe odgovornima za djetetovo ponašanje, pa iz krivnje opet reagiraju neprimjereno.
Problem krivnje i odgovornosti za djetetovo ponašanje često je izvor konflikta među roditeljima, pa nerijetko dolazi do razvoda braka, zlostavljanja ili odbacivanja djeteta, što sve uzrokuje emotivne probleme kod djeteta. Roditelji često doživljavaju osudu okoline, katkad i škole, jer se djetetovo ponašanje ne prepoznaje kao medicinski problem, nego kao posljedica neodgovarajućeg odgoja. I sami roditelji, frustrirani i bespomoćni, često razvijaju niz psihičkih problema, posebno tjeskobu i depresivnost, što također zahtijeva poseban tretman.
Uz obiteljsku terapiju, korisna je i grupna terapija roditelja djece sa sličnim problemima jer se manje osjećaju sami, a podrška onih koji i sami imaju probleme može imati izrazito pozitivno djelovanje.
Važno je da dijete živi u strukturiranoj sredini i da su postupci koji se primjenjuju dosljedni. Uspostavljanje kućnih navika jedan je od prvih koraka prema strukturi, počinju se stvarati radne navike kod djeteta. Svaki dan u obitelji mora biti isplaniran: treba isplanirati vrijeme za šetnju, igru, pospremanje, kupovinu i tako zacrtani programi moraju se dosljedno provoditi.
Osnovno pravilo u radu s djecom s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem je promjena ponašanja, što se može postići kroz:
NAGRADE Dijete treba nagrađivati kada promijeni nešto u svojem neodgovarajućem ponašanju. Ako pri tome roditelji budu dosljedni, dijete će početi mijenjati svoje ponašanje u pozitivnom pravcu.
TEHNIKU GAŠENJATo podrazumijeva ignoriranje neadekvatnih djetetovih postupaka. Najvažnije je da roditelj odvrati pažnju od takvog djetetova ponašanja jer je njegov cilj da zadobije vašu pažnju i zadovolji neki svoj zahtjev. Ako i dalje ne bude uspijevalo u tome, počet će mijenjati svoje ponašanje.
IZOLACIJUIzolacija se primjenjuje kada prethodne dvije tehnike ne daju rezultate, a znači fizičko izdvajanje djeteta iz za njega problematične situacije. Trajanje takve izolacije za predškolsko dijete ne bi smjelo biti dulje od 5 minuta, a za adolescenta 15. Vrlo je važno da roditelj odmah odgovori na djetetovu reakciju kroz npr. pozitivno potkrepljivanje kako bi dijete zaista stvorilo jasnu sliku o tome što će se kada dogoditi.
Neka pravila u postupcima1. Roditelj najprije treba postaviti sebi pitanje što želi vidjeti kod djeteta umjesto sadašnjeg ponašanja, zatim odabrati metodu i strpljivo ga podučavati takvom obliku ponašanja koje želi postići;
2. Djeca s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem najčešće ne reagiraju na kazne na uobičajen način te često ono što roditelj smatra kaznom, za dijete je nagrada. Zato je vrlo važno da roditelji prate učinak primijenjene metode i na osnovu rezultata procijene je li nešto kazna ili ustvari nagrada za dijete;
3. Kad god je moguće, treba ignorirati djetetovo neadekvatno ponašanje, ali mora se zaista biti siguran da takvim ponašanjem neće doći do fizičkog ugrožavanja djeteta;
4. Roditelji moraju promatrati vlastito ponašanje jer djeca uče imitirajući ponašanje odraslih. Roditelj koji ne želi da mu dijete viče, a istovremeno se dere na njega, neće postići efekt;
5. Treba podučavati dijete tijekom čitavog dana jer dijete uči na svakom vašem pokretu, svakoj vašoj riječi i zato je važno da vaše upute djetetu budu uvijek jasne, jednostavne i razumljive kako bi dijete znalo što od njega očekujete.
Roditelji često, plašeći se djetetova ponašanja izvan kuće, koje je obično ekscesno, izbjegavaju bilo kakve izlaske te dovode i dijete i sebe u socijalnu izolaciju. To je krivo jer se time ne rješava problem. S djetetom treba razgovarati prije nego se nađe u situaciji kada bi moglo učiniti eksces.
Najčešći problemi su problem spavanja (dijete odbija otići u krevet), napadaji bijesa, regresivno ponašanje te "dijete gnjavator". Važno je odrediti granicu djetetovim željama, biti uporan u tome da ostane u krevetu i ako ga svaki put na isti način vraćamo u krevet, ono će postupno to i prihvatiti. Kod regresivnog djeteta treba se ponašati u skladu s dobi djeteta i ohrabrivati ga u njegovim samostalnim aktivnostima. Djeca gnjavatori zbog svoje distraktibilne pažnje i nemira stalno mijenjaju aktivnosti, stalno nešto zapitkuju i sl. Pomaže ako mu se zaista posvetimo određeno vrijeme primjenjujući aktivnosti gdje su maksimalno eliminirani vanjski podražaji.
TERAPIJA U ŠKOLI
Uz obitelj, škola je druga sredina gdje problemi djeteta dolaze do izražaja, gdje su posljedice na djetetovo emotivno stanje i socijalni položaj vrlo velike, naročito na njegov akademski status.
Osnovna pravila u razredu
- preferirati sjedenje naprijed ispred učitelja
- minimalizirati vidne i slušne podražaje; poželjno je da je učionica što jednostavnija, bez slika i dr. što može odvući pažnju
- davanje uputa mora biti jasno, jednostavno konstruirano
- nove informacije moraju biti kratke i dane dobro definiranim rečenicama, treba govoriti sporo kako bi se informacija mogla prihvatiti
- verbalne informacije treba dati popraćene slikama, posebno modelima; povremeno je važna povratna informacija kako bismo bili sigurni da nas dijete prati
- za bolje pamćenje uvijek su bolji konkretni primjeri
- instrukcije treba ponavljati, hrabriti dijete da ponavlja jer aktivno sudjelovanje usmjerava pažnju i smanjuje distraktibilnost
- prelazak na novi materijal mora biti postupan; novi materijali moraju se dati na početku sata, napisati na ploču kako bi čitav sat bili dostupni učeniku
- djeca s poremećajem pažnje zamaraju se nakon nekoliko sati u školi, pa je bolje davati teže lekcije i sadržaje koji više traže slušanje na početku dana, a na kraju dana preferirati sadržaje gdje je dijete uključeno više vizualno
- sjedenje i pasivno slušanje mora biti prekidano pauzama i drugim aktivnostima
- upotreba muzike, videa, igračaka, različitog pribora pomaže učeniku da prati gradivo, da bolje sluša i bolje razumije
- pomoć, a ne disciplinske mjere, treba primjenjivati kad god je moguće; treba poticati učenika da pita, uspostaviti pozitivne emocije s njim
- dajte mu gratifikaciju i za minimalan napredak i stimulirajte ga
- pomognite mu u pisanim zadacima, kod testova u početku mu dajte samo usmeni, a kasnije mu dajte više vremena za pismeni
- tolerirajte mu neuredniji rukopis te kod ocjenjivanja uzmite u obzir i uloženi trud
- ne kažnjavajte ga zbog nepažnje na satu, nego mu ponudite primjereniji program
- ne dopustite da dijete bude loše vrednovano od vršnjaka i time socijalno izoliran
LITERATURA:1. Prvčić, I., prof. psiholog, Rister, M., prof. psiholog
članak je izašao u časopisu "Vaše zdravlje", broj 19, kolovoz 2001.
2. Kocijan Hercigonja, D. (1997): Hiperaktivno dijete: uznemireni roditelji i odgajatelji, Naklada Slap, Jastrebarsko
Izbor nadležnog stručnjaka za dijagnozu i liječenje ADHD-a može biti težak. Svaka specijalnost ima slabosti i jakosti. U nastavku se daje kratak popis tko što radi kada dođe do dijagnosticiranja ADHD-a.
PshijatarPrednosti:
- kvalificiran u dijagnozi
- može dijagnosticirati, propisati lijek i liječiti
Nedostaci:
- Unatoč tome što mogu dijagnosticirati i liječiti nisu dovoljno uvježbani za savjetovanje, osobito u područjima svakodnevnih vještina za život.
PsihologPrednosti:
- može provoditi terapije i/ili savjetovanje
Nedostaci:
- ne može propisivati lijekove
Pedijatar i/ili Liječnik opće prakseVećina ovih liječnika zna za ADHD međutim nedostaje im šire znanje.
Prednosti:
- već je upoznat sa medicinskom povijesti obitelji i djeteta
- obično je lakše doći do termina za sastanak
- ako je potrebno može prepisati lijekove
Nedostaci:
- nažalost uglavnom ima ograničeno iskustvo sa ADHD-om
- ne može provoditi terapije i savjetovanje
- kratki posjeti ordinaciji često znači i površnu dijagnostiku.
NeurologPrednosti:
- može otkriti i odrediti da li su prisutna druga stanja obuhvaćenih poremećajem.
Nedostaci:
- za dijagnostiku ili liječenje ADHD-a nije potreban pregled EEG-om
- pacijenta mora uputiti dalje za savjetovanje i/ili terapiju
Dijagnoza ADHD-a uglavnom se postavlja kod djece tek između 6 i 12 godina starosti. Dijagnosticiranje poremećaja kod djece ove dobne skupine lakše je jer simptomi postaju vidljiviji kad dijete krene u školu. Dijagnosticiranje se najčešće provodi timski. Pregled djeteta po neurologu i otorinolaringologu potreban je kako bi se isključila eventualno bolest središnjeg živčanog sustava, nagluhost i sl. Logoped će ispitati sposobnost govora, čitanja i pisanja. Psiholog ispituje intelektualne sposobnosti, vještinu obrade informacija, verbalne i motoričke sposobnosti, osobnost itd. Ispituje se medicinska povijest djeteta i obitelji. Važne su također informacije i zapažanja roditelja, učitelja i ostalih koji su redovnom kontaktu s djetetom.
Kod nas ne postoje posebne specijalizirane ustanove samo za problem ADHD-a, kao što ne postoje nigdje u svijetu. Zato je na zdravstvenim stručnjacima i ustanovama za zaštitu zdravlja djece obaveza da budu stručno osposobljeni za dijagnosticiranje i liječenje ovog poremećaja kao i ostalih poremećaja djece i adolescenata.
Za specijalizirani timski pristup u dijagnosticiranju, terapije i savjetovanja možete se obratiti:
Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Argentinska 2, Gajnice, Zagreb, Tel. 01/3457 518, 01/3457 519, Klinika za dječje bolesti Zagreb, Psihotrauma centar, Klaićeva 16, Tel. 01/4600 150, Zagreb, Specijalna bolnica za psihijatriju djece i mladeži, Kukuljevićeva 11, Zagreb, Tel. 01/4822 500.
ponedjeljak, studeni 12, 2007
Nakon što se djetetu dijagnosticira ADHD u Hrvatskoj još nema razvijenih mehanizama kroz terapijske mjere za pomoć ovoj djeci. Potpuno izlječenje simptoma koji prate ADHD je nemoguće, ali kroz mješavinu raznih vrsta terapija (multimodalna terapija), prilagođene svakom pojedinačnom ADHD djetetu, moguće je uspješno kontroliranje simptoma koji dovodi do poboljšanja odnosa s roditeljima, učiteljima, ostalom djecom, boljim rezultatima u školi, boljim usmjeravanjem pažnje i naposljetku većim samopouzdanjem i samopoštovanjem.
Ovaj multimodalni pristup liječenju često uključuje obuku roditelja (koncepcije odgajanja), uvođenje slobodnih aktivnosti (sport, glazba i sl.), strategiju za pomoć u ponašanju, prikladan obrazovni program, individualno i obiteljsko savjetovalište i terapiju lijekovima (primarno-psihostimulansi).
Psihostimulansi (kao što su methylphenidate, dextroamphetamine i pemoline) često predstavljaju jedinu mogućnost da se s djecom sa simptomima ADHD-a uopće uspostavi kontakt i razuman razgovor kako bi se u njima probudila spremnost za ostale potrebne terapije i sudjelovanje u nekom programu, te mu time omogućili pravilno liječenje. Prema istraživanjima između 70-80% djece s ADHD-om pozitivno reagira na terapiju psihostimulans lijekovima. Ti lijekovi povećavaju pažnju i smanjuju impulzivnost. Ti lijekovi ne liječe ADHD.
Budući da samo pokušaj može pokazati da li i kako lijek djeluje, taj je tretman opravdan i u slučaju dvojbe. Naravno da se lijek primjenjuje ako je simptomatika sigurno utvrđena, što ovisi o različitim činiteljima. Prvi je PATNJA djeteta s ADHD-om. Drugi je Odiseja djece s ADHD-om koja uopće nisu tretirana nikakvom terapijom ili su tretirana neadekvatnim terapijama. Prevelika je patnja roditelja i te djece koja još nisu prepoznata ili su prekasno prepoznata .
ADHD djeca u Hrvatskoj nemaju pravo na terapiju psihostimulansima, kakvu primaju ista djeca u zemljama Europe i ostatku svijeta. Primjena terapije lijekovima kod tretiranja ADHD-a je uopće potpuno zapostavljena u Hrvatskoj. Štoviše, našoj ADHD djeci propisuju se potpuno neučinkoviti lijekovi. Roditelji su prisiljeni na preporuku liječnika odlaziti izvan Hrvatske kupovati psihostimulanse. Najčešće primjenjivan psihostimulans u terapiji ADHD-a je Ritalin. U Sloveniji prosječna mjesečna doza Ritalina stoji 10,02 Eura, tj. kutija Ritalina 10 mg (30 tableta) stoji 5,01 Eura.
HRVATSKA: IZBOR I PRIMJENA LIJEKOVA U TERAPIJI ADHD DJECE*U dječjoj psihijatriji nema specifičnog lijeka za određene dijagnoze, a vrlo je mali broj lijekova registriran za djecu, osobito kad su u pitanju djeca mlađa od sedam godina.
U terapiji lijekovima ADHD djece u Hrvatskoj jedini je izbor u primjeni psihofarmaka.
Psihofarmaci se često daju djeci epileptičarima ili onima rizičnim na pojavu konvulzija, a antipsihotici, antidepresivi i psihostimulansi snižavaju prag za konvulzije, a sedativi i anksiolitici ga povisuju.
Hiperkinetski poremećaj koji se manifestira psihomotornim nemirom, nedostatkom pozornosti i impulzivnošću, ako je u punoj ili djelomičnoj kliničkoj slici može biti kombiniran u djece s mentalnom retardacijom ili nekim drugim psihičkim poremećajem dječje dobi, na raspolaganju su antidepresivi i antipsihotici uz dodatak sedativa ili sedativnih neuroleptika ako je potrebno. Od antidepresiva može se propisati fluoksamin (Fevarin) 50 do 100 mg, fluoksetin (Prozac, Portal) 10 do 20 mg, sertralin (Zoloft) 25 do 50 mg, a od starijih, tricikličkih antidepresiva koji se mogu dati djeci: amitriptilin (Amyzol) 10 do 25 mg. Fluoksamin i sertralin deklarirani su za djecu iznad šest godina, kao i amitriptilin.
Od antipsihotika u slučajevima osobito naglašenih simptoma kod hiperkinetskog poremećaja mogu se primijeniti risperidon (0,5 do 3 mg) ili haloperidol (0,5 do 3 mg).
Osim gore spomenutih lijekova kod djece s hiperkinetskim poremećajem može se pokušati s klonidinom ili stabilizatorima raspoloženja (antiepilepticima lamotriginom, karbamazepinom ili valproičnom kiselinom).
Kombinacije gore spomenutih lijekova također su moguće, što se treba izbjegavati. Uz osnovne lijekove mogu se prema potrebi dati anksiolitici.
Poremećaj ponašanja je trajni i ponavljajući sklop ponašanja koji traje najmanje godinu dana, a u kojem se krše osnovna prava drugih kao i društvene norme koje su u skladu s dobi. U najtežim i najtvrdokornijim slučajevima, osobito ako je riječ o izrazito agresivnom ponašanju koje dovodi u opasnost dijete/adolescenta i okolinu, dolazi u obzir i medikamentozna terapija.
Sljedeće dvije velike skupine lijekova koje se mogu dati djeci/adolescentima s naglašenim smetnjama ponašanja su antidepresivi (SIPPS selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina) i antipsihotici. Od antidepresiva to su: fluoxamin (Fevarin) u dnevnoj dozi od 50 do 100 mg, sertralin (Zoloft) u dnevnoj dozi od 25 do 100 mg i fluoxetin (Prozac, Portal) u dnevnoj dozi od 10 do 20 mg. Antipsihotici se daju u najtežim slučajevima ili u onima kod kojih su antidepresivi bili neučinkoviti. Risperidon bi od antipsihotika bio lijek prvog izbora u dnevnoj dozi od 0,5 do 4 mg ili haloperidol u dnevnoj dozi od 0,5 do 3 mg.
Osim gore navedenog, može se dati klonidin, litij, stabilizatori raspoloženja (karbamazepin, valproična kiselina) ili kombinacije koje treba izbjegavati. U slučaju nesanice povremeno se mogu dati hipnotici, sedativi i anksiolitici koji se primjenjuju i kod povremenih acting out ispada. I ovdje kao i kod hiperkinetskog poremećaja lijek prvog izbora trebali bi biti psihostimulansi (methylphenidate hydrochloride-Ritalin, Methylphenidate hydrochloride/produljeno djelovanje-Concerta) koji nisu dostupni na našem tržištu.
*(izvor podataka: Prim. dr. sc. Zorana Bujas Petković, specijalista dječje psihijatrije,» Psihofarmakoterapija u neuropedijatrij”, Paediatr Croat 2006;50:, UDK 615.45; 615.14)
OMOGUČIMO ADHD DJECI ADEKVATNE TRETMANE!Primjer učinka prilikom primjene antidepresiva kao što je Feverin kod hiperaktivne djece je taj da su nakon uzimanja umorna i neučinkovita. Ovakav učinak je povoljan jedino za okolinu, ali potpuno negativan za tu djecu.
Ne postoji lijek u terapiji ovog poremećaja koji bi bez ikakvih nuspojava pomogao djeci, ali u slučaju potrebe za primjenom lijeka psihostimulansi trebaju konačno postati prvi izbor a ne lijekovi koji su potpuno neučinkoviti i time još opasniji za zdravlje djeteta.
Psihostimulanse poput metilfenidata, kao što je lijek Ritalin sve zemlje primjenjuju u terapiji hiperaktivne djece. Ritalin se daje djeci starijoj od šest godina, s izraženim znakovima hiperaktivnosti i smetnjama ponašanja, a omogućuje im da prate nastavu kao druga djeca i da se lakše socijaliziraju. Primjenom psihostimulansa često dolazi do iznenađujućih promjena u ponašanju. Pogođeni su odjednom sposobni pravilno spoznati svoju okolinu, informacije upravo idealno preraditi i postići sve ono što odgovara njihovoj ličnosti i stvarnim mogućnostima. Rukopis, stil i broj grešaka smanjuje se takoreći munjevito. Dolazi do smirivanja obiteljske i školske situacije, smanjenja daljnjih agresija i frustracija koja bi inače kao sekundarna reakcija negativno označavala život te djece u težem obliku.To je simptomatski lijek, koji ne liječi uzrok poremećaja.
Dosad se pokazalo da stimulansi poput Ritalina mogu značajno pomoći, ali je svakako važno da se prije primjene ovog lijeka ili njemu sličnog, roditelji informiraju o djelovanju, ograničenjima i nuspojavama te savjetuju s liječnikom koji je specijaliziran za ovaj poremećaj.
KRATAK PREGLED SPOMENUTIH PSIHOSIMULANSA
Methylphenidate (Ritalin, Methylin, ili generički methyphenidate)Oblik: Tablete sa kratkoročnim djelovanjem, uzimaju se oralno. Methylphenidate hydrochloride 5mg, 10mg, 20mg
Doziranje: Vrlo individualno. Obično između 2,5-20mg po dozi. Učinkovita doza nije u vezi sa godinama, težinom ili jačinom ADHD simptoma. Obično liječnik propisuje malu početnu dozu, a onda je postepeno povećava dok ne pronađe najučinkovitiju dozu koja neće izazvati jake nuspojave. Često je potrebno nekoliko tjedana da bi se utvrdila ispravna doza i raspored uzimanja lijeka. Kako dijete raste ili kako adolescent dobiva na težini neće se uvijek mijenjati doza lijeka. Mnogi nastavljaju dobro reagirati na istu količinu lijeka, a nekima će trebati veća doza. S druge strane, neka će djeca na početku dobro reagirati na malu količinu lijeka, ali će je naknadno trebati malo povećati. U određivanju doze lijeka potrebna je dobra komunikacija i izmjena podataka između roditelja, učitelja ili odgajatelja.
Trajanje djelovanja: Počinje djelovati nakon 15-20 minuta, te traje 3,5 do 4 sata. Ne uzima se preko noći.
Moguće nuspojave: Smanjenje apetita, mali problemi sa spavanjem, neznatan gubitak na težini. Kada učinak lijeka polagano prestaje može se javiti bijes ili frustracija. Kada je doziranje previsoko, javljaju se motorički tikovi, pojavljuje se letargija i depresija. Kada se smanji doza ti problemi nestaju.
Methylphenidate sa produženim djelovanjem/oslobađanjemKako bi se izbjeglo uzimanje methylphenidata sa kratkoročnim djelovanjem 3-4 puta dnevno, razvijeno je nekoliko sistema sa produženim djelovanjem. Svaki od šest sistema sadrži isti lijek kao i tablete methyphenidata sa kratkim djelovanjem, ali su napravljeni tako da duže djeluju, tako da dijete može biti u školi cijeli dan, bez da mora uzimati tablete. Moguće nuspojave su iste kao kod methylphenidata s kratkim djelovanjem.
Jedan od ovih sistema sa produženim djelovanjem zove se
Concerta. Concerta je novi osmotički sistem otpuštanja methylphenidata odobren od strane FDA u rujnu 2000. g. Ova kapsula sadrži tri šupljine, od kojih su dvije ispunjene različitim koncentracijama methylphenidata, a jedna sa polimerskom supstancom koja se širi kada dođe u dodir sa tekućinom, te na jednom kraju postoji laserski probušena rupica. Početna doza methylphenidata oslobađa se iz vanjskog sloga ubrzo nakon uzimanja kapsule. Postepeno, iz dviju unutrašnjih šupljina izbacuje se lijek potisnut polimerskom supstancom koja se širi uslijed doticaja sa tekućom iz probavnog trakta. Concerta ima djelovanje otprilike 10-12 sati nakon uzimanja, iako postoje individualne varijacije. Koristi se samo ujutro, traje cijeli dan. Kapsule Concerte ne smiju se otvarati niti žvakati.
Oblik: kapsule Methylphenidate hydrochlorid od 18 mg, 36 mg, 54 mg (kapsula od 18 mg jednaka je količini od 5 mg methylphenidata s kratkim djelovanjem)
Prema informaciji koju sam dobila od nositelja odobrenja za stavljanje lijeka u promet ovog lijeka, CONCERTA će biti dostupan u našim ljekarnama krajem ove godine a izdavat će se po posebnom receptu.
O pojedinostima ovdje spomenutih lijekova potrebno je razgovarati s liječnikom koji je specijaliziran za ovaj poremećaj.
Konačno, uspjeh pojedinca ovisi o zajedničkom naporu pacijenta i ljudi koji se o njemu skrbe. Za većinu djece s ADHD-om lijekovi su sastavni dio multimodalnog programa liječenja. Lijekovi se ne koriste da bi se kontroliralo ponašanje ove djece već se koriste da bi se poboljšali simptomi koje uzrokuje ADHD kako bi uspješnije funkcionirali. Uzimanje lijekova kao jedino liječenje često je nedovoljno.
Svi se mi ograđujemo, a djelomično i s pravom od terapije lijekovima i želimo «prirodne» terapije, ali samo bi neznalica ili potpuno neodgovorna osoba dijabetičaru oduzela njegov inzulin.
ponedjeljak, studeni 5, 2007
«Djeca nisu bačve koje se pune, već vatra koju treba rasplamsati.» (Rabelais)
Svima onima koji su u odgovorni za razvoj i odgoj djece, mora biti jasno, da najmanje 5-7% djece pati od ADHD sindroma.
Unatoč svim znakovima koji na to oboljenje ukazuju, lako je moguće da svi sudionici – roditelji, dječji liječnici i učitelji gledajući dijete koje je u stalnom nemiru i koje ne pazi - zaključe da se ovo dijete tako ponaša namjerno, te da zbog te smetnje ne pati!
Važna je spoznaja da učenik koji je stalno u akciji i smeta, ometa nastavu, ne želi time provocirati ili napadati učitelja. Ako ništa drugo barem smanjenje napetosti između učenika i učitelja može dovesti do toga da oni između sebe nađu znak kada se učenik opet mora upustiti u tijek nastave.
Vrlo je važno za ADHD dijete da njegovo ponašanje, kojeg je on uglavnom svjestan i za u kojoj mjeri «nije prihvatljivo», ne dovodi do toga da bude osramoćen pred cijelim razredom, jer upravo «podcjenjivanje» i uvrede postaju razlog za «vrhunske izgrede» ovog djeteta.
Učitelji su isto ljudi sa normalnim emocionalnim životom te im je isto tako potreban DOŽIVLJAJ USPJEHA u svom pozivu kao i drugima. Učiteljima je potrebno puno znanja, vještine i bujne mašte kako bi jedan razred stalno držali na istom kolosjeku.
Kada je učitelj slabiji u svojim vještinama, znanju i mašti, ADHD dijete je bespomoćno prepušteno sankcijama zbog svog ponašanja isto kao i učitelj njegovim izgredima. Ovo je za ADHD dijete početak velike nesreće u životu. Upravo zbog toga i najviše od svega je važno da između učitelja i djeteta ne dolazi do «mjerenja snaga», jer je to djetetu već dobro poznato iz kruga obitelji i kroz to je već izvježbano.
Svaki učitelj će u svojoj «presudi» biti blaži i pravedniji ako nauči razumjeti da ADHD dijete ne čini to namjerno, te i kada bi to htjelo ne može se ponašati drugačije.
Učitelj koji pokaže svoje razumijevanje može olakšati težak život ADHD djeteta.
ADHD djeca su u svojoj duši lako ranjiva, vrlo često imaju manjak samopouzdanja jer su već u vrtiću bili iznimke. Ali oni imaju nevjerojatno dobro razvijen instinkt, osjećaju odbijanja čak i kada je jako dobro prikriveno, što znači da učitelj koji to dijete ne voli mora prvenstveno u svom duševnom svijetu stvoriti red, možda u razgovoru s kolegama pokušati doznati odakle dolazi to odbijanje, i to prije nego što se obrati ovom djetetu, a što bi za oboje značilo doživljaj uspjeha.
Ovo zbog toga jer čim ADHD djeca imaju osjećaj da su prihvaćena tim bolje mogu smetnje i kroz te smetnje nepravilno ponašanje bolje ispraviti i kontrolirati.
NEIZMJERNO motivirajuće za ovu djecu su pohvale i priznanja. U razredu ono ne smije «sjediti na rubu i izolirano» jer time dobiva minimalnu ili nikakvu naklonost. Ako u redu sjedenja postoji mogućnost trebalo bi dijete smjestiti u prvi red, tako da učitelj može kroz umirujući dodir ramena signalizirati blizinu.
Dijete će tu nijemu gestu shvatiti kao podsjetnik da se prikloni nastavi bez da se kroz stalno opominjanje prekida nastava.
Kod velikog broja učenika u razredu mogućnost individualnog pristupa vrlo je mala i samo po sebi razumljivo vrlo ograničena, ali ako se jednom takvom učeniku posebno posveti cijeli razred profitira.
Uputstva moraju biti jasna.
Kazne koje se kod pojedinih prekršaja primjenjuju moraju biti poznate i moraju uvijek i kod svih biti iste, tako da se ADHD dijete kod strožih kazna ne osjeća izolirano. Ovo treba značiti da kod problema ne bi trebalo doći do prekomjernih kazni koje bi odnos nastavnika i učenika dodatno otežale.
Iako ta djeca nalaze veliko veselje kada učitelja učine smješnim ne bi mu se smjelo odgovoriti istom mjerom, jer jedna takva kazna učitelja, još i ponavljana, dovodi do teških psihičkih oštećenja.
Učitelju treba puno humora i smisla za šalu da bi ovo dijete usmjerio. Što se više vrši pritisak nad djetetom to će ono više pokušati dokazati da se neda «pod jaram» a njegovo «neodgojeno» ponašanje će se pojačati.
Da bi se uopće s takvim djetetom moglo raditi, učitelj treba prihvatiti djetetov problem, svojim primjerom i ohrabrivanjem dati poseban poticaj djeci te intenzivno raditi s roditeljima druge djeca. U atmosferi zajedničke potpore agresivni ispadi hiperaktivne djece bit će rijetki.
Ako učitelj to ne prihvati, dijete ima minimalne šanse ostati u razredu. Dijete koje nije prihvatio učitelj, neće prihvatiti ni kolege i njihovi roditelji. Uz to, bit će kažnjavano za stvari koje ne može kontrolirati, postat će frustrirano, pa i agresivno.
Zbog neznanja i nerazumijevanja mnogi roditelji razrednih kolega djeteta kojem je dijagnosticiran ADHD, pa čak i mnogi učitelji i stručnjaci, odbijaju priznati da je riječ o bilo kakvom poremećaju, nego takvu djecu tretiraju kao divlju, neodgojenu i agresivnu.
Iz razgovora sa roditeljima pogođene djece izričito se uvijek ponavlja da učitelj, koji se uz roditelje najintenzivnije u vrlo važnom razdoblju djetetova života bavi «našim djetetom», nažalost nije upoznat sa slikom ADHD sindroma te zbog toga već refleksno savjetuje «specijalne škole», odnosno savjetuje ono što je za učitelja izlaz iz dileme i problema.
Izolacija i nekakvo izdvajanje takve djece iz škole ne dolaze u obzir. To jednostavno nije opcija. Integracija s vršnjacima je imperativ i škola se, uz pomoć drugih stručnih službi, treba maksimalno potruditi da pronađe način i modalitet kojim će poštovati posebne potrebe toga djeteta i omogućiti mu kvalitetno obrazovanje. Svako je dijete jednako važno. Roditelji ostale djece u razredu također svojim primjerom tolerancije i uvažavanja različitosti moraju utjecati na djecu.
Edukacije su potrebne roditeljima ali isto tako i učiteljima i stručnjacima u školi kako bi se mogli nositi sa situacijom jer jedino educirani učitelji mogu dovesti do atmosfere koja je zadovoljavajuća za svu djecu, roditelje i samu školu. Omalovažavanje problema i karakterizirajući dijete kao “zločesto”, situacija će se samo pogoršavati.
Kako izgleda imati ADD (Attention Deficit Disorder/Poremećaj smanjene pažnje)? Kakav je to osjećaj?
ADD ili poremećaj smanjene pažnje. Kao prvo, ogorčen sam tim nazivom. Koliko sam ja upoznat mnogo ljudi ima Attention Surplus Disorder (poremećaj viška pažnje). Mislim, u životu kakav je on zaista, tko može posvetiti pažnju bilo čemu i to duže vrijeme? Da li je stvarno znak mentalnog zdravlja sposobnost balansiranja podsjetnika, mirnog sjedenja na stolici, nikada ne govoriti osim ako nisi na redu? Koliko ja mogu vidjeti, mnogi ljudi koji nemaju ADD privilegirani su članovi kongenitalne dosade.
U svakom slučaju, bilo kako bilo, postoji sindrom koji se naziva ADD ili ADHD, ovisi koju knjigu čitate. Kako izgleda imati ADD? Neki ljudi kažu da taj takozvani sindrom ne postoji, ali vjeruj te mi postoji. Imam na pameti mnogo metafora kojima ga mogu opisati. Isto je kao voziti po kiši sa lošim brisačima. Stakla su ti zaprljana i blatnjava, a ti i dalje voziš i stvarno te nervira što ne možeš vidjeti dobro. Ili kao kad slušaš radio, stanicu sa smetnjama, te se moraš napinjati kako bi čuo što govore. Ili kao kada želiš sagraditi kuću od karata na vjetru. Prije nego što kreneš sa gradnjom kuće moraš prvo sebi napraviti sklonište.
U drugom slučaju osjećaš se kao da si do kraja napunjen cijelo vrijeme. Imaš jednu ideju na pameti i kreneš prema njenom izvršenju, ali odjednom, da niti ne znaš imaš na pameti drugu ideju, a da još uvijek nisi gotov sa prvom, naravno skoncentriran si na tu drugu ideju, ali prije nego što je dovršiš javlja se treća ideja, te ti svu svoju pažnju usmjeravaš na treću ideju, a ti se u principu moraš odlučiti samo na jednu. Ubrzo te ljudi oko tebe počinju nazivati neorganiziranim, impulzivnim i drugim neljubaznim nazivima, koji tu totalno nekorektni. Zato što se ti mnogo trudiš. Ali stvar je u tome da imaš nevidljive vektore koji te razvlače na mnogo strana i teško ti je ostati koncentriran samo na jedno.
Plus, ti padaš cijelo vrijeme. Pucketaš prstima, lupkaš nogama, pjevušiš, zviždiš, gledaš uokolo, rastežeš se, grebeš se, zijevaš i ljudi odmah pomisle da si nepažljiv ili da si nezainteresiran, ali sve to što to radiš je izbacivanje kako bi se mogao koncentrirati. Ja se osobno mogu bolje koncentrirati kada hodam, slušam muziku, pa čak i kad sam u gužvi i bučnoj sobi nego kad sam u prostoriji gdje je mir i tišina. Bože spasi me čitaonica. Da li si ikada bio u ijednoj čitaonici? Jedina stvar koja me spašava je pomisao da je u čitaonici trenutno puno ljudi koji imaju ADD i da je stalno prisutno umirujuće komešanje.
Kakav je osjećaj imati ADD? Zujanje. Biti ovdje i ondje i svugdje. Jednom je netko rekao «Vrijeme postoji kako se sve ne bi događalo odjednom». Vrijeme dijeli trenutke u pojedinačne dijelove, tako da odjednom možemo izvršavati samo jednu aktivnost. Kod ADD-a toga nema. Kod ADD-a vrijeme je kolabriralo, postalo je crna rupa. Osobi koja ima ADD čini se da se sve događa u isto vrijeme što stvara osjećaj unutarnjeg nemira pa čak i panike. Tako osobe sa ADD-om gube osjećaj prioriteta. Ona ili on stalno su u pokretu.
Muzeji. (Da li ste primjetili kako ja skakućem uokolo? U tome je problem. Ne mogu na miru gledati jedan TV program, stalno ih mijenjam kao i radio stanice. To izluđuje moju ženu: «Ne možemo li barem jednu pjesmu poslušati do kraja» pita ona.) Nastavimo sa muzejima. Način na koji ja hodam muzejom je način na koji drugi ljudi prolaze kroz podrum. Malo onoga, malo ovoga, pronađeš nešto što ti se sviđa, pa još nešto itd. Moram požuriti, moram trčati. Nije da ja ne volim umjetnost. Volim, naravno. U drugom slučaju mogu sjediti i gledati sliku dugo vremena. Uđem u svijet slike, zujim oko njega, sve dok ne zaboravim sve oko sebe. U takvom trenutku volim večinu ADD osoba jer se mogu hiperfokusirati, što osporava tvrdnju da se ADD osobe ne mogu nikada koncentrirati. Ponekad imamo sposobnost turbo fokusiranja. Što naravno ovisi o situaciji.
Redovi. Ja sam skoro nesposoban čekati u redovima. Ja jednostavno ne mogu čekati. To je pakao. Impulsi me vode k akciji. Ja sam na granici između impulsa i aktivnosti. Zato ja kao i većina ADD osoba imamo nedostatak obzirnosti. Obzirnost potpuno ovisi o sposobnosti uzimanja u obzir nečijeg svijeta prije nego što im kažemo nešto. ADD osobe nisu baš dobre kada je obazrivost u pitanju. Sjećam se kako sam u petom razredu, vidjevši frizuru učiteljice iz matematike izlanuo «Mr. Cook, da li vi nosite periku?» Bio sam izbačen iz razreda. Od tada sam naučio kako takve riječi izgovoriti a da ne izazovu negativno već pozitivno značenje. Naravno trebalo je dosta vremena da to naučim. Tako je kod ADD-a. Treba puno vremena da bi se osoba adaptirala nekom životnom normom. Ali u svakom slučaju, to je izvedivo i to jako dobro.
Kao što možete zamisliti, intimnost je veliki problem kada se raspoloženje stalno mijenja. Moja žena je naučila kako te sve moje ispade ne uzimati osobno. Kada smo se upoznali ona je mislila da sam ja malo luckast, kada bih naprimjer nestao iz restorana pri kraju večere ili kada bih u razgovoru odlutao negdje drugdje. Sada se ona potpuno navikla na moje ispade.
Mnogi od nas koji imamo ADD žude za visoko-stimulativnim situacijama. Ja volim trkališta, volim visoko-intenzivne kušnje tokom psihoterapije, a također volim biti okružen ljudima. Sva ova tendencija može dovesti i do problema, zato je veliki postotak ADD osoba kao kriminalaca, ovisnika o drogi, alkoholičara i samodestruktivnih osoba. Ali isto tako veliki je broj onih koji su kreativni, intuitivni i visoko produktivni. Što će reči da uvijek i kod svega postoji pozitivna i negativna strana. Obično se pozitivna strana ne spominje kada se govori o ADD osobi, nekako je normalno da se govori samo o lošoj strani. Obično nakon dijagnosticiranja ADD-a, djeca i odrasli uz pomoć roditelja, učitelja, prijatelja i kolega nauče kako se nositi sa bolesti. Kada to nauče odjednom sve postaje jasnije i sa manje problema. Dijete ili odrasla osoba koja je bila zločesta, problematična i nepodnošljiva za sebe i okolinu, postaje uzornija, počinje izvršavati zadatke koje prije nije bila u stanju. Iznenađuje sebe i sve oko sebe.
Obično su ovi ljudi visoko intuitivni i maštoviti. Imaju osjećaj za stvari, način sagledavanja točno u bit nečega. To su osobe koje ne znaju objasniti kako su došle do rješenja ili ideja ili zašto su odjednom naslikali predivnu sliku, ili kako su znali pravi odgovor, sve što mogu reči je da su jednostavno znali i da su osjećali. To je muškarac ili žena koji naprave milijunske ugovore u jednom danu, a drugi dan ih raskidaju. Oni su ljudi koji uče, znaju i rade pomoću dodira i osjećaja. Mnoge ADD osobe imaju sposobnost «šestog čula». Ako okolina stalno inzistira na njihovom normalnom ponašanju, postoji mogućnost da oni nikada ne razviju svoj intuitivni stil do točke u kojoj bi on bio profitabilan. Teško ih je ponekad slušati. Djeluju isprazno, ali ako ih shvatite ozbiljno i sudjelujete skupa s njima uvidjet ćete kako donose izvrsne zaključke i iznenađujuća rješenja. Hoću reči da je njihov kognitivni (umni) stil kvalitativno različit od večine ljudi, što može izgledati kao oštećenje ali uz strpljivost i dobru podršku pože postati dar.
Važno je zapamtiti, ako je osoba ispravno dijagnosticirana, većina loših stvari povezanih sa ADD-om se može izbjeći i zaustaviti. Dijagnoza može biti oslobođenje za one ljude koji su bili označeni kao lijeni, tvrdoglavi, svojevoljni, nemogući, nepodnošljivi, glupi ili jednostavno loši i zločesti. Uspostavljanjem dijagnoze ADD, osoba može biti oslobođena moralnih osuda i može joj se pružiti adekvatna pomoć na klinici za neuropsihijatrijsko liječenje.
U čemu je bit tretmana? Sve što može smanjiti buku i ometanje. Samo postavljanje dijagnoze pomaže smanjivanju buke, osjećaja krivnje i samookrivljavanja. Ugrađivanje određenih struktura u način života neke osobe bitno joj pomaže. Bolje je raditi s manje napora nego više natezanja. Podjela velikih ispita u nekoliko manjih. Izrađivanje liste i pravila. Preporučuje se potražiti pomoć gdje je ona potrebna ako je potrebno imati dobru sekretaricu, knjigovođu, kompjuter itd. Možete postaviti vanjsku granicu svojih impulsa ili vježbati suzdržavanje unutarnje buke. Lijekovi su jako efikasni, ali nisu rješenje svih problema. Dobra vijest je da liječenje zaista pomaže.
Dopustite mi da završim tražeći vašu pomoć i razumijevanje. Mi smo u stanju napraviti hrpu nereda, ali uz vašu pomoć taj nered može postati izvor dobrih ideja. Stoga ako upoznate nekoga poput mene tko glumi, sanjari, zaboravlja i tko ne slijedi zadane programe, smatrajte ga ADD osobom prije nego što ta osoba počne vjerovati u sve loše izraze koje mu okolina pripisuje, pomognite mu prije nego što bude prekasno.
ADD je način života, sve do nedavno bio je neotkriven. Iskustvo koje ljudi imaju sa ADD-om je više nego skup simptoma. To je način življenja. Prije nego se dijagnosticira sindrom, život osobe je pun boli i nerazumijevanja. Nakon pravilnog dijagnosticiranja, obično se pronađu nove mogućnosti i šanse za promjenu na bolje.
(tekst napisao: Edward M. Hallowell, M.D.)
Da bi bili uspješan roditelj ADHD djeteta, morate biti i dobar upravitelj. Vi nadgledate osobu koja ima jako nisku razinu samokontrole. Uzajamno djelovanje između vas i djeteta mora biti čvrsto, predvidivo i prvenstveno najbitnije i u mogućnosti razumijevanja kroničnih poteškoća koje će vaše dijete najvjerojatnije iskusiti.
Slijedeće smjernice jako su važne:
EDUKACIJA
Morate postati dobro educirani o problemu. U potpunosti morate razumjeti oštećenje, uključujući razvojna, skolastička, emocionalna pitanja i pitanja ponašanja. Budite sigurni da su vaša očekivanja realna osobno za vaše ADHD dijete. Ako su vaša očekivanja previsoka ili nerealna tada ćete biti stalno podvrgnuti osjećajima povrijeđenosti, razočaranja ili ljutnje. Budite realni. Prihvatite djetetovu situaciju. Ako je vaše dijete hiperaktivno, tada prihvatite da vaše dijete jest i bude osoba sa vrlo visokom razinom energije, ograničene kontrole nagona i sa poteškoćom mirnog zadržavanja na jednom mjestu.
Vi ne smijete osjećati krivnju zbog toga. Da li ste vi to uzrokovali? NE. Ne gubite dragocjeno vrijeme pokušavajući eliminirati hiperaktivnost, već naučite kako da je preusmjerite na pozitivne strane. Iznad svega budite strpljivi!
ORGANIZACIJA
Organizirajte svoj dan i pridržavajte ga se. Što više «rasporeda» i organizacije u vašem danu, to je bolje za vaše ADHD dijete. Redovitost će pomoći vašem djetetu da prihvati red u svom životu. Budite dosljedni u redovitosti!
NEKOMPETENTNOST NASPRAM NEPOPUSTLJIVOSTI
Morate razviti razumijevanje nekompetentnosti (nenamjerni problemi koji su rezultat apliciranju nekonsekventnih sposobnosti koje dovode do oštećenja u ponašanju i izvođenju), i nepopustljivosti (namjerni problemi koji se javljaju kada dijete ne želi napraviti ono što je od njega traženo). ADHD je principijelno oštećenje nekompetentnosti. Međutim 50% djece sa ADHD-om proživljava i druge ometajuće nepopustljive probleme. Roditelji moraju razlikovati ova dva primjera i za svaki od njih razviti posebne intervencije.
Budite pravedni, čvrsti i dosljedni sa svojom disciplinom. Prije svega budite sigurni da vaše dijete prepozna pravila. Ako treba preispitajte se. Uvijek budite pravedni prema djetetu. Budite čvrsti, ne nagrađujte neprilično ponašanje ignorirajući ga, nego upotrijebite svoju mudrost kako disciplinirati.
NAGRAĐIVANJE
Zapamtite da ADHD djeca trebaju češće i predvidljivije nagrade. Socijalna nagrada (pohvale) i opipljiva nagrada (igračke, slatkiši, privilegije) moraju biti osigurane kada je ADHD dijete popustljivo i uspješno.
ODREĐIVANJE VREMENA
Posljedice (nagrada i kazna) moraju biti provedene brzo i odlučno.
ODGOVOR NA GUBITAK
Modificirani program odgovora na gubitak (možeš izgubiti ono što si zaradio) mora biti korisno primjenjen kod kuće. Ovaj sistem može osigurati djetetu sva pojačanja potrebna za početak dana, dijete se mora truditi da ih održi ili može početi otpočetka dopuštajući mu da zaradi 3 do 5 veču količinu nagrada za dobro ponašanje naspram onih koje je izgubio (npr. zaradi 5 vrečica čipsa ako je nešto dobro napravilo, a izgubi jednu vrečicu čipsa ako je nešto krivo napravilo).
PLANIRANJE
Razumijevanje pritiska koji je zahvatio vaše ADHD dijete kao i dječji limit trebalo bi koristiti na proaktivan način.
Izbjegavajte situacije u kojima postoji velika vjerojatnost da će djetetovi problemi u temperamentu rezultirati poteškoćama. Vodite svoje dijete na mjesta gdje će imati priliku biti uspješan. Ako vaše dijete ne može jednostavno obaviti odlazak u dućan, crkvu ili na rođendansku zabavu nemojte ga odvesti tamo. Ili, ako idete, ostanite u blizini vašeg djeteta, promatrajte ga i uskočite kada će biti potrebna vaša pomoć tako da vaše ADHD dijete ne dođe u situaciju da svojim ponašanjem nešto pokvari, i da rezultat toga bude još jedan promašaj u njegovom životu.
VODITE BRIGU O SEBI
Obitelji koje imaju jedno ili više djece sa ADHD-om sigurno proživljavaju stalni stres, više bračnog neslaganja, više ozbiljnih emocionalnih problema.
Važno je razumjeti učinak koji dijete ima na obitelj.
Pojednostavite svoj život. Molim vas nemojte pokušavati učiniti sve, biti sve, pratiti sve. Potražite pomoć. Gledajte na probleme u pozitivnom smislu. Provodite više svog vremena kod kuće sa vašim djetetom i obitelji. Jedite pravilno, radite, provodite vrijeme sa svojim supružnikom, prijateljima i sa samim sobom. Ne koncentrirajte svu svoju energiju na vaše ADHD dijete. Ima još toga u vašem životu. Čitajte knjige, šetajte, uživajte u zalasku sunca. Ako vaš život reflektira osjećaj ravnoteže, tada ćete u kriznim razdobljima biti sposobni odgovoriti sa više mudrosti i rasuđivanja.
VODITE BRIGU O VAŠEM DJETETU
Zapamtite da je velika vjerojatnost da će odnos između vas i djeteta biti napet. Jako je važno da pronađete posebno vrijeme za balansiranje i održavanje pozitivnog odnosa. Ne gledajte TV. Gledanje TV-a jednostavno krade naše dragocjeno vrijeme i pažnju koju bi trebali pružiti našoj obitelji. Čitajte knjige, razgovarajte jedni s drugima, igrajte društvene igre, šetajte. Pronađite vama i vašem djetetu neku zanimljivu aktivnost, zajedno sudjelujte u njoj što je češće moguće, barem nekoliko puta na tjedan.
ponedjeljak, listopad 29, 2007
Djeca i mladi sa ADHD-om često imaju ozbiljne probleme u školi. Nepažnja, impulzivnost, hiperaktivnost, neorganiziranost i drugi problemi mogu biti uzrok nedovršenih zadaća, grešaka zbog nepažnje i ponašanja koji ometaju i pojedinca i okolinu. Kroz provođenje relativno jednostavnih i laganih pomoći u razredu u nastavničkoj tehnici izlaganja, nastavnici se mogu adaptirati na snagu i slabosti učenika sa ADHD-om tj. nastavnik svojim pažljivim i prilagođenim radom može pomoći učeniku da godinu koju bi inače izgubio položi uspješno.
Primjeri prilagodbe koje nastavnici mogu provesti sa svojim ADHD učenikom:
- Učenik mora biti smješten u ugodan i miran razred
- Smjestiti ga da sjedi pored uzornog djeteta
- Po mogućnosti da sjedi blizu učenika s kojim može učiti
- Povećati razmake između stolova
- Dozvoliti dodatno vrijeme za dovršenje zadanog
- Smanjiti zadatke ili vrijeme rada koje bi se podudaralo sa stupnjem pažnje, koristi štopericu
- Velike zadatke podijeliti u manje tako da ih učenik može vidjeti i raditi
- Pomozi učeniku u postizanju kratkoročnih uspjeha
- Iziskuj male korektne odgovore gradiva
- Smanjite broj domaćih zadaća
- Podučite učenika da se sam ispituje pomoću natuknica
- Kombiniraj pisane instrukcije sa usmenim instrukcijama
- Pružaj jasne i jezgrovite instrukcije
- Pokušavaj pridobiti učenike da izlažu na satu neku temu, lekciju
- Ignoriraj manje neumjesno ponašanje
- Povećaj neposrednost nagrada i posljedica
- Koristi metodu «time-out» vremena provedenog izvan učionice zbog ružnog ponašanja
- Nadgledaj djecu tijekom prijelaznog vremena
- Koristi «razumno» prijekor za loše ponašanje (izbjegavaj prodike i kritiziranje)
- Postigni pozitivno ponašanje pomoću pohvala
- Pohvali pozitivno ponašanje najbližeg učenika
- Posjedni učenika blizu nastavnika
- Napravi dogovor ponašanja (ugovor)
- Poduči učenika na samopromatranje ponašanja
- Prozovi ga samo onda kada je ruka podignuta na ispravan način
- Pohvali učenika kada se javlja za odgovor
- Dopusti učeniku da povremeno ustane dok rješava zadatke
- Osiguraj kratke odmore između zadataka
- Podsjeti učenike da provjere zadatke prije nego ih predaju na provjeru
- Dozvoli dodatno vrijeme za završavanje zadataka (posebno kod učenika sa usporenim motornim tempom)
- Osiguraj hrabrenje i poticanje, pohvale
- Redovito pohvali za dobro ponašanje i dobre radne rezultate
- Pričaj nježno, izbjegavaj prijeteče tonove ako učenik pokazuje znakove nervoze
- Osiguraj instrukcije za nove zadatke, vodi brigu da su učenici razumjeli traženo
- Razgovaraj sa roditeljima kako bi saznali nešto o djetetovom zanimanju i uspjehu van škole
- Šalji pozitivne zabilješke kući
- Osiguraj vrijeme za osobni razgovor sa učenikom
- Potiči socijalno (društveno) druženje sa učenicima u razredu ako je dijete zatvoreno i stidljivo
- Uočavaj znakove stresa, pomozi djetetu, te reduciraj težinu rada kako bi se pritisak smanjio
- Provedi više vremena u razgovoru sa učenicima koji pokazuju više ljutnje i nestrpljenja
- Osiguraj kratki trening kontroliranja ljutnje: dopusti mu da prošeta, te koristi razne načine smirivanja
- Ako je čitanje loše: osiguraj dodatne sate za pomoć pri čitanju, selektiraj tekst na manje stranice, smanji traženu količinu čitanja, izbjegavaj usmeno čitanje
- Ako je usmeno izražavanje loše: prihvati sve usmene odgovore, potakni učenika da govori o drugim idejama izražavanja, biraj naslov koji je jednostavan za razgovor
- Ako je pismo izražavanje loše prihvati nepisanu formu odgovora, prihvati korištenje tipkanog teksta, dopusti upotrebu računala, kazetofona
- Ako je matematika loša: dopusti korištenje računala, koristi kockaste papire za brojeve, osiguraj dodatne satove matematike, osiguraj trenutno ispravljanje zadataka i podučavanje na greškama
- Zamoli roditelje za pomoć u poticanju organiziranja
- Osiguraj pravila organiziranja
- Savjetuj učenike da imaju bilježnice koje su podijeljene i imaju mape za radove
- Poduči učenike kako će napisati domaću zadaću
- Šalji roditeljima dnevne/tjedne izvještaje uspjeha
- Redovito provjeravaj radni stol i bilježnice, traži da budu uredne
- Dozvoli učenicima da se u potpunosti služe knjigama (označavanje teksta, podcrtavanje) uprkos tome što se iste trebaju vratiti
- Zadavaj zadatke jedan po jedan
- Potiči ih da nauče pisati na računalu
- Dozvoli da snimaju na diktafon zadatke ili domaće zadaće
- Ignoriraj manje loša ponašanja
- Koristi nastavničku pažnju za poboljšanje pozitivnog ponašanja
- Promatraj socijalno druženje
- Potiči kooperativno učenje sa drugim učenicima iz razreda
- Osiguraj trening socijalnih vještima u malim grupama
- Pohvali učenika redovito
- Povjeri posebne odgovornosti učeniku u prisutnosti njegovih prijatelja iz razreda kako bi ga doživjeli u pozitivnom svjetlu.
(Harvey C. Parker, Ph.D. bolnički psiholog, Autor knjige ADD Hiperaktivnost radna knjiga za roditelje, nastavnike i djecu i ADD hiperaktivnost priručnik za škole)
Vaš dom bio je jedno razdoblje oslobođen domaćih zadaća, ali ljeto je završilo. Iako povratak djeteta u školu za vas znači više slobodnog vremena, ipak pomisao na domaću zadaću izaziva nelagodu. Osjećat će te različite emocije kada je domaća zadaća u pitanju. Neke emocije su pozitivne ali većina ih je neugodna. Frustraciju, dosadu, zamor, smetenost pa čak i bijes osjećaju roditelji kao i njihova djeca kada je u pitanju domaća zadaća. Priznajte, mnogi od vas nisu je voljeli niti kao djeca, a ne vole je ni kao roditelji. Nastavnici vas svakog dana podsjećaju da je domaća zadaća važna komponenta školovanja. Rečeno vam je da uspješno rješavanje domaće zadaće pridonosi cjelokupnom uspjehu djeteta u školi. Domaća zadaća je i dalje institucija u našem obrazovnom sustavu. Čak i u dobro funkcionirajućim obiteljima sa dobrim uvjetim, domaća zadaća može biti uzrok najvećih kriza između djeteta i roditelja. Roditelji nisu sigurni koje je najbolje mjesto, vrijeme, rutina i sistem koje njihovo dijete treba koristiti pri rješavanju domaće zadaće. Mnoga djeca su buntovna, a roditelji se osjećaju prezatrpani njihovim školskim problemima. Stoga nije čudno što roditelji imaju prigovore na domaće zadaće kao i djeca. Većina djece tokom školovanja ponekad zaborave riješiti zadaću ili je izgube, trebaju pomoć ili rade greške. Neka djeca imaju problema sa učenjem osnovnih vještina što im onemogućava da samostalno završe domaću zadaću. Neka djeca imaju problema sa postizanjem rezultata. Neka su zbunjena, pretrpana dugoročnim projektima, ili na brzinu rješavaju zadaće. Za djecu koja imaju problema u školi domaća zadaća je samo dodatni problem koji se nadovezuje na one već postojeće. Za njih nije čudno ako kući dođu sa nedovršenim školskim uratkom ili u školu sa nedovršenim domaćim uratkom. Sposobnost vašeg djeteta da bude vještiji pri rješavanju domaće zadaće ovisi o stavu koji vi imate prema domaćim zadaćama. Uspjeh zahtjeva također i pomoć vašem djetetu da razvije osnovne vještine za rješavanje domaćih zadaća. Poželjno je da postanete saveznik djetetu i nastavnicima pri učenju te morate naučiti kako se nositi sa općenitim problemima koji su povezani sa domaćom zadaćom.
Ovdje dajemo 5 odgovora na najčešće probleme s kojima se roditelji susreću pri rješavanju domaće zadaće.
Kada dijete ne želi raditi zadaću sa vama. Jedna od glavnih uloga roditeljstva je briga i pomoć pri domaćoj zadaći, posebno kod osnovnoškolaca koji imaju problema sa samostalnim učenjem. Probajte uspostaviti određeni radni odnos sa svojim djetetom, što će pridonjeti uspostavi savezništva između vas i djeteta u rješavanju domaćih zadaća, te ćete na taj način pronači pravo mjesto, vrijeme i sistem učenja, a moći ćete nadgledati dijete i njegov uspjeh svaki dan. Međutim, treba imati na umu, pretjerana uključenost u domaće zadaće može smanjiti želju za samostalnim radom, sposobnost djeteta da se navikne na samostalan rad. Uvijek budite spremni za suradnju i pomoć. Nemojte nabrzinu ispravljati zadaće, a isto tako nemojte čekati do zadnjeg trena da ih pogledati i prekontrolirate, niti nemojte zbog umora ili frustriranosti sami umjesto djece završavati zadaće.
Kada vaše dijete stalno ponavlja isprike kako bi izbjeglo rješavanje zadaće. Ako ste istinski uključeni u edukaciju djeteta, onda ćete biti sposobni ocijeniti kada dijete ima stvarne probleme sa rješavanjem domaće zadaće, a kada simulira. Ponekad izrazi kao što su «preteško je» ili «ne razumijem to» mogu biti realni, a ponekad samo izražavaju strategiju kojom se dijete koristi kako bi izbjeglo samostalan rad. Djeca koja stalno imaju isprike, iako dobro razumiju i imaju dobru vještinu i mogućnost izrade zadaće, trebaju odgovarati za svoje ponašanje.
Slijedite ova pravila:
- Potičite dijete da preuzme odgovornost za zadaću i nemojte sebi dozvoliti da vas dijete uvuče u dugotrajne i zamorne diskusije ili svađe.
- Napravite listu pravila za rješavanje domaće zadaće, a sa kojima ćete se složiti i vi i dijete.
- Pomozite djetetu da postigne uspjehe pri rješavanju kratkih zadaća, postepeno ih povećavajte. Imajte na umu da se mnoga djeca osjećaju zatrpana i pri samoj pomisli na domaću zadaću.
- Pohvalite pozitivno ponašanje, izbjegavajte prijetnje, vikanje i psovanje.
Kada vaše dijete čeka do posljednjeg trenutka rješavanje domaće zadaće. Svatko od nas odugovlači do jedne određene granice. Izbjeći neugodne zadaće i umjesto njih raditi nešto što nam je draže uobičajeno je kod svakog od nas. Neka djeca jednostavno zapnu za taj način odugovlačenja. Ne započnu rješavanje zadaća na vrijeme, čekaju večer ili čak kasnu noć. Možete pomoći svome djetetu da prebrodi navike odugovlačenja:
- Odaberite ugodno i stalno mjesto za rješavanje zadaća.
- Dogovorite se i složite oko pravila za rješavanje zadaća.
- Naučite dijete raditi zabilješke o tome što sve mora biti napravljeno
- Osigurajte odgovarajuću pomoć
- Osigurajte stimulaciju i ugodne aktivnosti kojima ćete se baviti kada je zadaća dovršena.
Postavite ciljeve, koristite sat ili štopericu kako bi pomogli djetetu da razvije osjećaj za određeno vrijeme koje mu je potrebno za izradu zadataka.
Kada vaše dijete na brzinu rješava zadaće i radi greške zbog nepažnje.
Neka djeca rješavaju domaće zadaće brzo, ali one su temeljite i točne. Općenito gledajući, ovo nije problem. Međutim, mnoga djeca zadaće rješavaju na brzinu samo da ih se riješe što prije. Zbog toga imaju mnogo pogrešaka, predaju neuredne zadaće na pregled i ne posvećuju dovoljno pažnje uputama. Ova djeca trebaju raditi sporije, te moraju provjeravati zadaće zbog točnosti. Moraju naučiti da netočno napisane zadaće nisu prihvatljive. Ako vaše dijete žrtvuje točnost zbog brzine pokušajte slijedeće:
- Revidirajte zadaću svako veče, provjerite temeljitost, urednost i točnost. Savjetujte im ali ne zahtjevajte da isprave greške.
- Naučite dijete da podcrtava ili podebljava najvažnije riječi ili fraze o uputama i zadacima.
- Naglasite da ne tražite brzinu nego točnost i efikasnost.
- Pomozite djetetu kod samopromatranja pomoću provjere grešaka kod pisanja, naglašavanja, urednosti i zbrajanja.
Zadržite privilegije sve dok ne budete zadovoljni sa naporom i dovršenim zadatkom vašeg djeteta. Ako očekujete pogreške koje su posljedica lošeg razumijevanja, pobrinite se da djetetu osigurate potrebnu pomoć. Neka djeca imaju problema sa pismenim zadacima zbog vizualno-motoričkih problema, što im predstavlja problem i kod urednosti. Tražiti od njih da ponovno napišu zadaću urednije izazvat će u njima samo osjećaj beskorisnosti i frustriranosti. Ako je cilj zadaće kreativnost ideja ponudite pomoć i suradnju. Ako je cilj uredno pisanje, dodatni satovi mogu biti od velike pomoći.
Pomoću pažnje, planiranja, oštroumnosti i empatije može se izbjeći povratak školskog izbjegavanja domaće zadaće i pomoći vašem djetetu da bude uspješno.
(Dr. Zentall i Goldstain autori radne knjige za domaće zadaće «Plan u sedam koraka do domaće zadaće»)
UVODU zadnjih nekoliko desetljeća u SAD-u postoji ogromna uzbuđenost znanstvenih i javnih interesa o ADHD-u. Interes nije usmjeren samo na broj znanstvenih članaka nego i na eksploziju knjiga za roditelje i nastavnike. Veliki napredak je učinjen u razumijevanju i ophođenju sa ovim dječjim poremećajem.
Djeca sa ADHD-om koja su prije nekoliko godina bila potpuno neshvaćena i neliječena, danas dobivaju veliku pomoć koja obično ima pozitivne rezultate. Za roditelje je bitno da traže najbolju procjenu kao i najbolje liječenje. Procjena koja se sastoji od uzimanja podataka pojedinca ili desetminutnog razgovora vjerojatno će dovesti do krive dijagnoze oštećenja, te do krivog razumjevanja i prepoznavanja simptoma koji se javljaju kod ADHD-a. Simptomi nepažljivosti, nemira, impulzivnosti, te društvenih i školskih poteškoća mogu ukazivati i na različita druga oštećenja u djetinjstvu. Važno je dobro i temeljito razumjeti problem prije nego što se krene s bilo kakvom intervencijom, posebno stoga što ADHD djeca imaju i postojeće probleme sa učenjem i ponašanjam. Dobar plan liječenja logički proizlazi iz temeljite procjene. I dalje ima mnogo pitanja koja se odnose na razvojni put, ishod i tretman ADHD-a. Iako danas postoje mnogi efikasni tretmani, oni ne djeluju jednako dobro kod sve ADHD djece. Roditelji mogu postati očajni i zbunjeni u naporima da pomognu svojem djetetu. U svojem očaju i zbunjenosti krivim informacijama koje su izložene na tržištu, roditelji se često okreću tretmanima koji su navodno korisni, ali koji nisu potvrđeni od strane udruge znanstvenika. Mi ih nazivamo kontraverznim što znači da su daleko precjenjeni iznad svoje kvalitete.
Na žalost, mnogi roditelji bez obzira na njihovu inteligenciju i edukaciju nemaju dovoljno potrebnog iskustva za identifikaciju i procjenu relevantnih znanstvenih pronalazaka koji se odnose na efektivnost različitih tretmana koji nisu prepoznati kao efikasni sa znanstvenog stajališta. Neki od ovih tretmana baziraju se na započetim istraživanjima, a neki ne. Mi ih ne preporučujemo kao dokazano valjane tretmane. Smatramo da roditelji moraju biti informirani o njima kako ih ne bi prihvatili kao valjanima za tretiranje ADHD-a.
KAKO SE PROCJENJUJU NOVI TRETMANI
Put kojima se dokazuje valjanost nekog tretmana može biti naporan i dugačak. Proces započinje formuliranjem hipoteze ili ideje. Ova hipoteza obično se bazira na temelju postojećeg znanja. Drugi korak je razvoj protokola za procjenu efektivnosti predloženog tretmana. Sam tretman i način na koji će biti proveden mora biti pažljivo definiran. Istraživači također mogu specificirati način na koji će valjanost tretmana biti procjenjena. Briga mora biti osigurana tako da efekti tretmana ne budu jednostavno zasluga placeba.
U znanstvenim istrživanjima dokumentirano je da ljudi reagiraju na različite vrste ne efektivnih tretmana sve dotle dok oni vjeruju da im ti tretmani pomažu. Efekt placeba može biti štetniji nego što ljudi misle. Istraživači moraju voditi brigu da svi koji sudjeluju, znači istraživači i subjekti istraživanja budu neupućeni tj. da ne znaju da li dobivaju aktivni tretman ili placebo. U drugom slučaju grupna očekivanja mogu utjecati na pronalaske. Odgovarajuće tehnike mjerenja i statistički testovi također moraju biti uvršteni kako bi cijeli znanstveni tim mogao sudjelovati u procjeni pronalaska. Na kraju, rezultati moraju biti podložni kontroli grupe, publicirani i potkrijepljeni od strane drugih koji imaju namjeru repliciranje pronalaska.
ALTERNATIVNI TRETMANI : DRUGI SMJER
Postoji također i drugi smjer (ili put) koji neki od liječnika slijede, ponekad u naporu kako bi skratili put do dužih ili više prihvatljivijih procesa. Ovaj smjer na žalost pun je mnogih problema. U njemu preporučeni tretmani proizlaze iz koncepata koji se nalaze izvan glavnog puta postojećeg znanja ili se nalazi uz njegovu granicu. Mogu biti utemeljeni mnogo prije nego ijedno istraživanje koje podupire njihovu djelotvornost – često nakon samo kratkog «siromašnog» tretmana u koji je uključen mali broj osoba. Tehnike mjeranja i bitne procjene su oskudne, a često kao dokaze učinkovitosti tretmana imaju samo pojedinačne slučajeve proučavanja. Pristupi ovih tretmana občno su publicirani u knjigama, časopisima koji ne iziskuju neovisnu reviziju materijala od strane osoba koje su stručnjaci na tom polju. Često su to ustvari samo zastupnici određenog tretmana koji publiciraju rad. Ove metode samo-publiciranja bi trebale pobuditi sumnju kod roditelja. Moram nadodati, iako grupe za pomoć roditeljima imaju esencijalnu ulogu u liječenju dječjeg oštećenja, one ipak zastupaju jedan, ali samo jedan tretman za oštećenje, na žalost, zamjenjuje entuzijazam za pažljivo znanstveno istraživanje.
Ovi alternativni tretmani i intervencija proklamiraju efikasnost kod širokog kruga problema. Kada se zatraži da dokažu djelovanje, u nemogućnosti su producirati više nego oskudnu dokumentaciju. Oni također mogu tvrditi da imaju pristup saznanjima i informacijama koje nisu prihvaćene u medicinskim krugovima, a kada su im tretmani kritizirani oni to pripisuju uroti znanstvenih radnika protiv njih.
KONTRAVERZNI TRETMANI ZA ADHD
DIJETALNA INTERVENCIJA
Među najpoznatijim dijetnim intervencijama je Feingold djeta koja zastupa mišljenje da djeca osjetljiva na različitu hranu, boju hrane uključujući i konzervanse mogu razviti ADHD simptome kao toksičnu reakciju na ove sastojke. Godinama zastupnici ove dijetalne intervencije iznose dramatične zaključke. Iznjeli su mišljenje da hrana bez aditiva poboljšava većinu ako ne i sve probleme učenja i pažnje kod djeteta. Opisivali su slučajeve u kojima je dijete bilo skinuto sa medikamentozne terapije, a umjesto nje imalo pravilnu prehranu. Također su obavijestili o poboljšanju u školi i posljedičnom pogoršanju ako se dijete ne drži dijete. Iako su dijetalne intervencije popularne, nekoliko proučavanja sa uspjehom je zabilježilo obilne statističke probleme.
Iako pobornici ovog dijetalnog pristupa naglašavaju da su potrebna pažljiva znanstvena istraživanja, ali ona još uvijek nisu predložena niti vođena. Veliki broj proučavanja usmjeren je na odnos između šećera i ADHD-a. Međutim, mnoga od njih je teško interpretirati. Nekoliko dobro obavljenih proučavanja pronašlo je djelovanje šećera na ponašanje, ali ta djelovanja su tako mala i zabilježena su samo kod malog broja djece.
Nakon postojeće analize postojećih dokaza, veliki broj proučavanja donjela su zaključke da postoji granica koja potpomaže povezanost između dijete i dječjeg učenja i ponašanja. Naravno, kao i sva druga djeca i ADHD djeca također trebaju zdravu i pravilno balansiranu ishranu. Trenutno, međutim, ne postoje dokazi da dijetalna intervencija pruža značajnu pomoć djeci sa problemom pri učenju, ponašanju i pažnji.
NADOMJESTAK MEGAVITAMINA I MINERALA
Unošenje visokih doza vitamina i minerala, uključujući trenutno popularne antioksidante kao što su vitamini A i E, pycnogenol i ginko biloba baziraju se na uputama orthomolecular psihijatrije.
Prema ovoj teoriji, neki ljudi imaju genetsku abnormalnost koja rezultira povećanom potražnjom za vitaminima i mineralima. Anti-oksidanti su označeni kao supstance koje otklanjaju «slobodne radikale» iz krvi, koji hipotetski uzrokuju probleme pri učenju, pažnji, ponašanju kao i ubrzavanje starenja.
U ranim 70-tim godinama smatralo se da liječenje hiperaktivne djece i djece sa problemom učenja visokim dozama vitamina može smanjiti postojeće probleme. Pobornici ove teorije također tvrda da problem sa učenjem i problemi ponašanja nastaju zbog deficita minerala. Kao što su kalij, natrij, cink i bakar. Iako su vitamini sinonim zdravlja, ipak postoje nedostaci znanstvenih dokaza koji podupiru mišljenje da ovi aditivi (vitamini i minerali) značajno utječu na poboljšanje života ADHD djece.
Iako su ove supstance prirodne i smatraju se sigurnima, ipak redovita upotreba ovih supstanci može uzrokovati zdravstvene probleme.
LIJEKOVI PROTIV BOLESNIH KRETNJI (Anti-Motion Sickness Medicine)
Zastupnici ove teorije vjeruju da je ADHD uzrokovan problemima u sistemu unutarnjeg uha. Vjeruju da postoji povezanost između ADHD-a i problema sa koordinacijom i ravnotežom. Ova teorijska veza uostalom reflektira i na disfunkciju sistema unutarnjeg uha. S obzirom da ovaj sistem igra glavnu ulogu u ravnoteži i koordinaciji. Za liječenje ADHD-a preporučuju mješane vrste lijekova što uključuje i lijekove protiv bolesnih kretnji, te neke vitamine. Korištenjem ovih lijekova pobornici ovog pristupa tvrde da je uspjeh čak i 90%. Na žalost ovi rezultati nisu publicirani i nisu verificirani. Ova teorija nije konzistentna sa onim što se trenutno zna o ADHD-u.
Ne postoje tjelesna istraživanja koja podupiru povezanost između sistema unutarnjeg uha i procesa pažnje. Anatomski i psihološki ne postoji razlog za vjerovanje da je sistem unutarnjeg uha uključen u kontrolu pažnje i impulsa osim u marginalnom smislu. U pojedinačnom kontrolnom proučavanju ove teorije, istraživači su ocjenjivali upotrebu lijekova protiv bolesnih kretnji kod liječenja razvojnog oštećenja čitanja. Rezultati nisu uspjeli poduprijeti ovu teoriju. Ovaj pristup liječenja ADHD-a je nekonzistentan sa trenutnim spoznajama o samom oštećenju, te nije dokazan niti potkrijepljen istraživačkim pronalascima.
CANDIDA YEAST
Candida albicans je vrsta gljivice koja živi u ljudskom organizmu. Njen normalni rast i razvoj je pod kontrolom imunog sistema i tjelesnih bakterija (dobronamjernih). Kada imuni sistem oslabi ili kada je normalna bakterijska flora uništena antibioticima, candida se može previše razmnožiti, što može dovesti do vaginalne alpvične infekcije, poznate kao candida. U rijetkim slučajevima dolazi do infekcije kože, noktiju i usne šupljine. Oni koji podupiru ovaj model, vjeruju da toksini koje proizvodi gljivica kada je prerazmnožena, oslabljuje imuni sistem, što čini organizam podložnim mnogim bolestima, uključujući ADHD i druga psihijatrijska oštećenja. Program liječenja je dizajniran da oslabi razmnožavanje candide u organizmu. Ovaj pristup sa dva ishoda uključuje korištenje protugljivičnih lijekova kao što je nistatin i smanjenje šećera u organizam.
Poznato je da candida uzrokuje infekciju vagine, kože nosa i usne šupljine, međutim ne postoje dokazi koji podupiru ideju da ona također uzrokuje i druge bolesti koje su nabrojali zastupnici ovog pristupa (misli se na ADHD i druga psihijatrijska oštećenja). Postoji jako malo dokaza koji bi poduprli ovu teoriju. S obzirom da ova teorija nema dovoljno dokaza ne preporučuje se kao tretman od neke pomoći za liječenje ADHD-a.
EEG BIOFEEDBACK
Pobornici ovog pristupa vjeruju da djeca sa ADHD-om pomoću dobrog treninga mogu naučiti povećati aktivnost moždanih valova koji su povezani sa kontinuiranom pažnjom i smanjiti vrstu moždanih aktivnosti povezanih sa sanjarenjem i nepažnjom. Tvrde da se rezultati vide u poboljšanju pažnje i redukciji hiperaktivnosti i impulzivnosti.
Tehnika EEG BIOFEEDBACK uključuje mjerenje razine električne aktivnosti u različitim regijama mozga. Ove se informacije pohranjuju u kompjuter koji ih transformira u signale kao npr. svjetlosne signale, zvuk ili video igre. Koriste ove signale kao povratnu spregu, dijete uči kako povečati određene vrste moždanih valnih aktivnosti, te kako smanjiti druge vrste (povećavaju beta, smanjuju theta).
Trening uključuje liječenje između 40 do 80 seansi, što naravno ovisi o onima koji vode sam program. Svaka seansa traje oko 45 minuta ili više. S obzirom da se seanse provode od dva do tri puta na tjedan, cijeli tretman stoga može trajati od tri do deset mjeseci, pa čak i duže.
Iako je tretman postao jako popularan i provodi se u cijeloj Americi, i dalje su limitirana istraživanja i publiciranja koje bi potpomoglo njegovo korištenje. Iako je došlo do porasta zainteresiranosti za istraživanjima ovog područja, ekstenzivne tvrdnje koje su napravljene na početku liječenja od strane pobornika ove teorije (npr. dramatično poboljšanje inteligencije, te dramatično smanjenje ADHD simptoma) čine se gotovo predobre da bi bile istinite. Početno publiciranje proučavanja i njihova vjerodostojnost ozbiljno su narušeni zbog sudjelovanja malog broja djece čije dijagnoze su bile nejasne. Nadalje, publicirana proučavanja nisu sadržavala kontrolne grupe efekata dozrijevanja ili placeba. Tehnika bio povratne sprege nije nova. Iako mnogi vjeruju da je ona budućnost liječenja ADHD-a, trenutno se ona smatra samo pomoćnim tretmanom koji se koristi kao pomoć i nadopuna drugim tretmanima. Sa stajališta istraživačkih očekivanja mora se smatrati nedokazana. Ova tehnika je i jako skupa čija učinkovitost dok se ne naprave podrobnija proučavanja, nije čvrsto dokazana.
SAŽETAK
Ovdje smo revidirali pristupe koji se nude kao učinkoviti kod liječenja ADHD-a, a koji nemaju znanstvenu podlogu koja bi ih podržavala kao valjane tretmane u liječenju ovog dječjeg oštećenja. Na nekima od ovih kontroverznih tretmana vjerojatno će napraviti znanstvena proučavanja, dok na nekima vjerojatno ne. Iako se ovi tretmani na tržištu označavaju kao efikasni, oni to ipak nisu. Ako se roditelji odluče na njih mi ih upozoravamo, da bi bilo bolje novac, vrijeme i energiju potrošiti na učinkovitije tretmane, kojima se smatraju razumno konzumiranje lijekova i upravljanje ponašanja. Edukacija roditelja, nastavnika, prilagođeni razredi kao i pomoć djeci pri lokalizaciji područja od uspjeha u njihovim životima također je bitna i efikasna karika za djecu sa ADHD-om.
KAKO RODITELJ MOŽE BITI PAMETAN POTROŠAČ
Ako ste roditelj ADHD djeteta onda znate kako je to teška i zahtjevna zadaća. U svakom slučaju želite najbolji tretman za svoje dijete. Razmišljanjima i pitanjima u smislu «ne može ga povrijediti ako probamo» možete se orijentirati prema tretmanima koji se nude na tržištu kao učinkoviti, koji puno obećavaju. Obećanja nisu dovoljna. Ti kao roditelj imaš zadaću investiranja obiteljskih izvora, vremena, novaca i energije na pametan način. Što znači u ovom slučaju velikih ponuda, da moraš postati informirani potrošač.
Ovdje smo dali vodič za procjenjivanje novih tretmana. U nastavku dajemo dodatak za pomoć pri prepoznavanju tretmana koji su upitni:
Pretjerane i preuveličane tvrdnje su signali. Budite sumnjičavi što se tiče proizvoda i tretmana koji su opisani kao začuđujući, čudotvorni i izvanredni. Profesionalni zdravstveni radnici ne koriste te izraze, niti preuveličavaju svoje uspjehe liječenja u smislu da oni djeluju efikasno na sve jedinke i sve simptome jednako.
Budite sumnjičavi o tretmanu za koji tvrde da je djelotvoran kod različitih simptoma. Zdrav razum nam govori što je neka tvrdnja grandioznija manja je vjerojatnost da iza nje stoji dobar učinak.
Nemojte se oslanjati na iskaze onih koji tvrde da im je neki određeni proizvod ili tretman pomogao. Entuzijazam nije zamjena za dokaze. Ovlašteni profesionalni zdravstveni radnici ne snube iskaze od svojih pacijenata.
Budite skeptični kada su u pitanju iskazi koji tvrde da su neki tretmani podcjenjeni ili napadani bez razloga od strane zdravstvenih ustanova. Ovlašteni zdravstveni radnici profesionalci odobravaju i pozdravljaju nova znanja i medote liječenja. Nemaju razloga protiviti se i suprotstavljati pristupima koji obećavaju mnogo ili koji moraju isto tako znanstveno biti ispitani i dokazani.
(Dr. Sam Goldstain član je fakultata Sveučilišta u Utahu i vodi neurologiju i Centar za učenje i ponašanje. Autor je tekstova, djelova knjiga, članaka te video kazeta sa treninzima koji se bave različitim načinima pomoći za djecu.)
Prema današnjim saznanjima, koja se oslanjaju na najnovija istraživanja u SAD-u, vrlo učestali poremećaj pažnje rezultat je biološkog poremećaja funkcija informativnih širenja u dijelovima mozga. Pretpostavlja se da su za deficit pažnje odgovorne neusklađenosti u kompliciranom zajedničkom djelovanju različitih dijelova mozga. Konkretnije, u predjelu sklopki pojedinih moždanih stanica (synapsa), odgovorne su prijenosne materije (neurotransferi) koje ne djeluju optimalno, tj. u određenom smislu riječ je o poremećaju materijala na intracelularnom području.
Moderne metode pretrage mozga (npr. PET=Positron-Emision-Tomographie) pokazale su sljedeće: taj funkcionalni poremećaj postoji upravo u onim dijelovima mozga koji su odgovorni za pažnju, koncentraciju i shvaćanje te prihvaćanje i širenje informacija i čulnih dojmova. Ti poremećaji objašnjavaju opisana ponašanja u dječjoj dobi i/ili pad školskih postignuća. Sekundarno dolazi do zakazivanja u školi (možda tek u srednjoj školi ili na fakultetu), do odvajanja od prijatelja, stjecanja statusa stalnog «krivca» u obitelji, kasnije možda do asocijalnog ponašanja, razvoja ovisnosti ili kriminalnih odstupanja. To se posebno može pojaviti kod dječaka s vidno upadljivim motornim hiperaktivitetom koji s vremenom može popustiti, iako to ne znači da je poremećaj nestao.
O neurološkom, tj. primarno biološkom razlogu nastanka ADHD-a više ne postoje sumnje.
Sva djeca mogu biti ponekad prekomjerno aktivna, može im biti kratak raspon pažnje i mogu djelovati bez razmišljanja. Međutim, ako je vaše dijete mnogo aktivnije od ostale djece njegove dobi, ako je notorno zaboravljivo, neorganizirano i uvijek gubi stvari, a njegovi se učitelji žale da ne može sjediti niti biti tiho, da istrčava s odgovorima iako nije prozvan, da obrača više pažnje događajima u hodniku nego onome što se događa u učionici i ponaša se agresivno – tada se može procjeniti da vaše dijete pati od ADHD-a.
Simptomi ADHD-a često se pojavljuju već u ranijem djetinjstvu, ali je dijagnosticiranje ADHD-a višestruki proces. Naime, brojni biološki i psihološki problemi mogu se opisati simptomima koji su slični onima koje pokazuju djeca s ADHD-om (npr. anksiozni poremećaj, depresije i neki tipovi problema u učenju). Zato je obveezna procjena, kako bi se postavila dijagnoza i isključilo druge moguće uzroke. ADHD se dijagnosticira u skladu s određenim kriterijima koji su već navedeni u jednom od postova ovog bloga.
Slika simptoma takve djece može se opisati prema dobi pri čemu se napominje da je slika varijabilna ovisno o djetetu.
Dob dojenčeta
Takva djeca u toj dobi plaču i viču češće nego što je to inače slučaj, trajno i vrlo visokog glasa, sa stalnim kretnjama, razdražljivi, brzo ljuti, ne cijene tjelesni kontakt. Nikada ne djeluju opušteno, uvijek nezadovoljni i brinu da roditelji ne spavaju. Kada se roditelj želi s njim maziti, ne odgovaraju istom potrebom. Majka je kroz takvo ponašanje nesigurna i pita se: «Šta radim krivo?» i «Morala bi se više brinuti o djetetu.» No i na pojačanu majčinu pažnju i nježnost ne dolazi do očekivanih reakcija i tako kod majke dolazi do problema, a dijete se označava kao «teško». U obitelji dominira napetost, nervoza i frustracije.
Dob malog djeteta
U toj dobi ionako prevladava faza inata. Tipična faza isprobavanja koja je za okolinu vrlo teška. Roditelji to opisuju tako da dijete ima «nadarenost» iz svake situacije napraviti «happening» tj. sve što dobije u ruke rastavi u dijelove, u prolazu baca ili prolije ili uopće postupa tako da u svakom slučaju roditeljima daje posla. Promišljeno, konstruktivno igranje se ne razvija, igre su prije svega destruktivne i kaotične. Dijete stalno bježi, vere se preko plota, ide na ulicu, dovodi se u opasnost. Ako se ide u goste ili dolaze gosti dijete se stalno mora držati na oku i paziti i sve se mora zaključati. Sve se to dešava i kod ostale djece, ali ne u tolikoj mjeri!
Često roditelji izbjegavaju posjete i tako dolazi do izolacije.
Kada dijete dođe u vrtić ne igra se sa kockama, niti sa puzzlama, već stalno ometa gradnje drugih, uništava, ljuti drugu djecu, ne može se igrati sam, nema ustrajanosti.
Niti jednu igračku ne može upotrijebiti dulje od par minuta, često kaže: «Meni je dosadno.» Odgojiteljica opisuje da u grupnim igrama ne sudjeluje, sjedi sam u kutu, stalno u pokretu amo-tamo i nikada opušten.
Roditelje se poziva u vrtić i opominje da budu dosljedni u odgoju i pažljiviji jer dijete očito ima velike smetnje. Često se kaže: «Dijete je neposlušno, morate biti stroži!»
Dječjem liječniku roditelji se žale na posebna ponašanja u vezi sa jelom: «Proždire sve bez razmišljanja» ili «Jede samo neke specijalne stvari» i sa smetnjama u spavanju: «Ni jednu večer ne može zaspati, svaku noć dolazi kod nas u krevet, a kad je kod nas toliko je nemiran da niti mi ne možemo spavati»... «Kada uđe u prostoriju širi oko sebe nemir, svi postaju nervozni».... «Ne zna se sam obuči, sve obuče krivo, ne zakopčava gumbe».... problematično je i održavanje higijene.
Tko ovu djecu samo kratko doživi ne vidi te probleme, npr. Marko ide sa bakom ili tetom van na pola dana i ponaša se kao «najbolje» dijete, onda roditelji slušaju: «Vidite, kad hoće-može» i «Treba samo biti dosljedan i strog.».
U predškolskoj dobi se problem još kako tako prevladava: vrtić još ne zahtjeva toliku ozbiljnost i očekuje se da će dijete samo po sebi s vremenom biti zrelije i razumnije.
Školska dob
Kada dijete krene u školu zahtjevi su daleko veći. Trebao bi se integrirati u razrednoj zajednici i akceptirati neka pravila, ali upravo je tu problem. U igri u dvoje su neka jednostavna pravila još i prihvatljiva, ali ako više djece sudjeluje u igri i ako se radi o strožim pravilima kako je to najčešće i
slučaj – to više nije moguće. Takvo dijete pokušava po svom ukusu promijeniti pravila i čim se drugi ne uključe dolazi do svađe i napetosti. Kroz kratko vrijeme dolazi do odbijanja od strane druge djece jer nisu spremna udovoljiti dominantnim zahtjevima jednog djeteta dok oni poštuju pravila. Ako «takvo» dijete želi biti «posebno dobro», želi udovoljiti pa čak i poštivati pravila, uglavnom mu to ne uspijeva.
Još i razočaran počne plakati, a drugi ga ismijavaju jer se nije naučio suzdržati. Ta labilnost afekta i intolerantnost na frustracije ustvari je tipična za dječju (predškolsku) dob. Plače zbog sitnica, brzo pobjesni i njegovo se raspoloženje brzo mijenja, dolazi do bezobraznih, provokativnih i agresivnih izraza i ispada.
U školskoj dobi je ta dječja faza već prebrođena, ali ne i kod naše grupe djece sa organskim smetnjama – oni su ostali još u dječjoj dobi.
Kada nešto žele želja im se mora odmah ispuniti. Ne mogu čekati već pobjesne. Isto tako brzo zaborave ako ih se umjeri na nešto drugo.S druge strane minimalno se raduju i vesele, djeluju žalosno, obeshrabreno, a u razgovoru s njima dolazi do izražaja njegovo depresivno raspoloženje. Da, postoje čak i znaci da su nesretni, a to često prikrivaju bezbrižnošću.
Roditelji navode da se njihovo dijete «oduševilo» ili «pobijesnilo» i da je nakon toga neizdrživo nemoguć.
Znači da se ovdje ne radi o živoj, raspoloženoj i vrlo pokretnoj djeci, kako bi se po nazivu «hiperaktivnost» moglo zaključiti, već o jednog grupi djece koja zbog toga što su drugačija pate.
Impulzivnost i agresivnost je kod te djece raširena i čini se da često nemaju osjećaj straha: bez da je znao plivati 3-godišnji Denis skočio je u duboku vodu, sa 4 godine skače sa 3 metra visoke daske, a sa 11 godina naglavce sa tornja visokog 5 metara. Nesreće sa biciklom su učestale jer on želi postati vozač Formule 1. Često pada sa drva, Zadržavanjem daha uspio je pasti u nesvjest. Kod skijanja majka ga više nije mogla pratiti jer se divlje i opasno spuštao.
Ali ima i onih koji se previše boje, često su motorno nespretni, ne žele se rastati od roditelja i svojom nesigurnošću roditelje navode da previše paze i da se stalno boje.
Impulzivnost ide tako daleko da ta djeca u školi dižu ruku prije nego što je pitanje do kraja postavljeno i često im je draže dati bilo kakav odgovor nego nikakav ili pravilan. Ako ne dođu na red – jednostavno odgovore.
Njihova mogućnost pažnje je izričito kratka. Kao što prije nije dovršio npr. toranj od kocki tako kasnije ne završava crtež.
U ručnom radu i igri sve počinju – vrlo su poduzetni – ali ništa ne završe do kraja. Okolo leže započeti modeli brodova, aviona i sličnog, ali ništa nije završeno da bi se u tom smislu moglo i upotrijebiti.
To isto vrijedi i za domaće zadaće: faza pažnje je kratka, stalno mu nešto novo pada na pamet, češe se po nozi, podiže ravnalo, gumicu premješta s jedne strane stola na drugu, šilji olovku, gleda kroz prozor: «Tamo je jedna ptica!», pa popravlja uši na knjizi ili pravi nove, razgleda druge stranice ili ide hraniti hrčka.
Rezultat toga je da zadaća ne napreduje, loše je napravljena i treba puno vremena. To se odvija i na nastavi: vrijeme pažnje nije dovoljno dugo i dijete stalno počinje nešto novo.
U ovoj grupi sva djeca ne pokazuju hiperaktivno ponašanje. Postoje stvarne suprotnosti: djeca koja nisu stalno u pokretu i ne djeluju nemirno, prije apatično. Na taj način oni nisu toliko primjetni tj. upadljivi, ali zato imaju sve ostale smetnje: smetnje u koncentraciji, neobično socijalno ponašanje, nedokazivost, eksplozivnost i na van djeluju netalentirano, slabi su u postignućima i socijalno izolirani. To posebno pogađa djevojčice. One rijeđe pokazuju motorni nemir nego dječaci.
Dob adolescencije
Kod mnoge ADHD djece pubertet dolazi kasnije nego kod vršnjaka. To odgovara njihovom sporijem psihičkom sazrijevanju. Ali onda dolazi do predpubertetskih i pubertetskih problema u pojačanoj mjeri.
Odbijanje okoline je kroz vrlo poremećen osjećaj vlastite vrijednosti jači nego inače u pubertetu. Poteškoće i svađe sa roditeljima, pokušaj odvajanja od roditelja poprimaju forme koje su obostrano neizdržljive. Često dovode samog sebe u opasnost, dolazi do dubokih depresija i razmišljanja o samoubojstvu, sklonost asocijalnosti, kriminalitetu i ovisnosti o drogi i uvijek ponovno ponašanje malog djeteta, kao npr. kad 14-godišnjak izreže tamne kocke iz mustre na zavjesi.
Iz stanja hiperaktivnosti sada često prelazi u stanje bezvoljnosti tj. bez interesa, nikakvih usmjerenja niti planova, bez volje za nešto započeti, a da ne govorimo o tome da bi neku ideju ili zadaću završili.
Izbor zanimanja postaje katastrofa jer ih ustvari ništa ne zanima, a svojim dosadašnjim završenim školskim rezultatima i tako ne mogu izučiti ono što bi željeli i za što imaju sposobnosti.
Razdoblje školovanja i izučavanja zanata vrlo je teško, jer su neraspoloženi i djeluju lijeno, a ako su još i «bezobrazni» i «pametuju» brzo je i zanat prekrižen.
Za izbor zanata često je od velike važnosti a i od koristi da se pravovremeno podržavaju njihovi hobiji i zanimanja jer kod takve djece često postoje iznenađujuće velika znanja i mogućnosti na njima dragim područjima.
Odrasla dob
Poteškoće u pažnji i koncentraciji ostaju. Iz hiperaktivnosti dolazi do neaktivnosti u sklopu sa nervozom. I dalje postoje promjene raspoloženja, izričita labilnost psihe (poslovno, financijski, privatno) što dovodi do nepromišljenih odluka uz nestrpljivost i izlijeve bijesa. Nažalost nisu u stanju organizirati svoj život.
Niska tolerancija na stres, pomanjkanje izdržljivosti, sebičnost uz bezgraničnu velikodušnost, vode do nepouzdanosti i česte promjene prijateljstava i veza. Skloni su igrama na sreću, prekomjernoj kupnji, i to do te mjere da mogu uništiti svoju poslovnu karijeru.
Do sada nismo govorili o njihovim pozitivnim stranama: spremnosti, spontanosti i toplini koje se nažalost u našem društvu nedovozno cijeni da bi se njihove poteškoće mogle izjednačiti.
Zaključak:
Uzmimo još jednom u obzir sve te točke koje ovu djecu sprečavaju i otežavaju kontakt sa njima. Posljedice toga su skoro uvijek školski i zanatski problemi. Ako još uz to postoji i tzv. djelomični poremećaj nastaju problemi: čitanje, pravopis, teškoće u računanju, smetnje koordinacije kao i različitih pravaca. Oni usprkos normalnoj inteligenciji imaju najveće probleme u toku školovanja.
Poznati naučnik i istraživač T.A. Edison imao je velikih teškoća u čitanju i pravopisu. Ova djeca često završavaju u posebnim školama i pomoćnim zanatima, a svoje «prijatelje» nalaze u krugovima droge i kriminala, a njihova zabava se ograničava u traženju opasnih situacija (auto utrke, autochrash i sl.).
Bruno se vraća iz škoke loše raspoložen i kaže: «Nisam gladan, neću jesti!» Na pitanje odgovara: «Imamo puno zadaće. Glupa škola!» Nakon jela (malo): «Još neću raditi zadaću!» Odgovor: «Ali ti si se dogovorio za 15,00 sati!?» «Da, ali još ne bi radio zadaću! Glupa škola!» Udara nogom o pod, uzima torbu i baca je u drugi kraj sobe: «Glupi njemački!»
Konačno nakon duljeg uvjeravanja sjedne i otvara torbu. Bilježnicu baca na stol, knjiga pada na pod, pernicu otvara tako da sve okolo pada, uz to je ljut i plačući govori: «Tako puno zadaće, tako puno! Glupi učitelji!» Udara nogom o stol, majka se ljuti: «Prestani već jednom i sredi se, to malo je brzo gotovo. Pogledaj! Tako malo!» Bruno odgovara: «Malo...ccccc... tako puno! Sranje!» Majka viče! Šute!
Bruno: «Ti si uvijek tako grozna prema meni. Skroz grozna!»
Majka žalosno odgovara: «Ja sad idem....»
«Ah, nisam to tako mislio. Nemoj ići, molim te ne odlazi! Budem ja već!»
Sjedne i odjednom sve napreduje. Majka opet smirena, hvali ga : «Vidiš, sve je lijepo i dobro!»
Nakon 10 minuta 2/3 zadaće je gotovo «Sad mi treba odmor!».... «Ma daj da to prvo završimo»... «Ne, sad mi prvo treba odmor, samo 5 minuta!»
I sva ta borba počinje iznova.
Majka dolazi sa 8-godišnjim Aleksom u ordinaciju liječnika da razgovaraju o problemu, za to vrijeme mali, dvogodišnji brat također je prisutan.
Dok majka opisuje problem djeca se mogu u prostoriji slobodno kretati. Igračke i slikovnice su u dovoljnoj mjeri prisutne.
Aleks odlazi do stola-ležaljke, obilazi ga, otvara vrata ormara sa instrumentima, vadi čekić za pregled refleksa iz ormara, zatvori opet vrata, isprva udara čekićem više puta o ležaljku pa onda po ormaru. Obraćaju mu se majka i liječnik, ukazuju na igračke i slikovnice. Aleks uzima jednu knjigu u ruku, opet je ostavlja, odlazi do ležaljke, udara čekićem po metalnim nogama ležaljke, pita liječnika za šta je taj čekić potreban, odlaže čekić, odlazi do vage, staje na vagu, povlači mjerilo visine prema sebi, tako desetak puta tamo-vamo. Njiše se na vazi, na liječnikovu molbu da to ostavi silazi sa vage, odlazi do vage za dojenčad, veseli se da se kazalo pomiče, tako više puta dok se vaga počne njihati.
Ponovno ga liječnik moli da s time prestane. Tada uzima korito vage i vuče tamo-vamo, pita za šta je taj papir tamo, zgužva i baca papir, majka ga opominje i odvodi k sebi. Odlazi do regala sa knjigama, izvuče više knjiga i baca ih na pod. Odlazi do ležaljke, uzima refleksni čekić, udara više puta o ormar, odlaže čekić i prije no što je bilo tko uspio nešto reči uzima stetoskop, odlazi do majke, pokušava joj otkopčati bluzu i preslušati. Opet odlazi do vage, pokušava slomiti mjerilo za vagu dok ga liječnik opet moli da to ostavi. Tada počinje odvrtati vijke na vazi, odlazi prema bratu koji se na podu igra sa željeznicom, oduzima mu željeznicu, rastavlja vagončiće, opet ih sastavlja, okreće ih dok se ne slome kukice pa opet vraća bratu.
Cijelo to vrijeme majka ga opominje i pušta ga samo na liječnikove riječi da radi što hoće. Nakon 10 minuta, koliko je sve to trajalo, majka i liječnik prekidaju razgovor i dogovaraju novi termin bez Aleksa kako bi mogli u miru upravo o tom problemu razgovarati.
Za cijelo to vrijeme dvogodišnji Aleksov brat igrao se na podu sa željeznicom i kockama.
Probleme u obitelji možemo svrstati u dvije kategorije:
Članovi obitelji sa svojim osobnim neuro-psihijatrijskim problemima
Članovi obitelji mogu imati svoj osobni ADHD, poremećaj u ponašanju, depresiju, anksioznost, itd. Činjenica je da dijete sa ADHD-om ima 40% šanse da jedno od njegovih roditelja također pati od ADHD-a. Takvi problemi utječu na sposobnost obitelji da se nosi sa teškoćama svog ADHD- djeteta, te se mora razgraničiti.
Stres /uzrokovan djetetom/
Djeca ili odrasli sa ADHD-om mogu stvoriti kaos u cijeloj obitelji, stvarajući stres svima u procesu. Jutarnja rutina i domaća zadaća stalni su izvor razdora. Braća ili sestre često su uvrijeđeni zbog vremena i specijalnog tretmana koji se poklanja ADHD djetetu. Majke koje smatraju da djetetova zadaća treba biti njegov osobni rad, često budu pod stresom jer «njegova» zadaća čini se nikada nije dovršena. Očevi dolaze kući i nalaze obitelj u stresu, te se očekuje da se pozabavi ne samo sa djetetom koje je van kontrole, nego i sa majkom koja se razumljivo isto «gubi». Roditelji neprestano raspravljaju o «najboljoj strategiji» odgoja. Neugodan život u blizini nekoga sa ADHD-om vodi u izbjegavanje koje se pretvara u ljutnju. Naposljetku sva ta obiteljska uzburkanost stvara nove izvore pritisaka i problema za već dovoljno stresno ADHD dijete.
Da li će biti dobro?
Dakle zaključak je da su nepažnja, impulzivnost i hiperaktivnost samo djelić cjelokupne slike. Svi ostali simptomi koje smo naveli dio su istoga spektra, te ako ih roditelji ne prepoznaju i nikada ne spomenu liječniku, ti će simptomi i dalje ostati.
Čitajući sve ovo do sada, bilo bi logično postaviti pitanje: «Da li će to proći?» ili još bolje postaviti pitanje «Da li će biti dobro?», Odgovor je DA, ali moramo shvatiti da je to dugoročni plan. Drugim riječima, ova djeca mogu postati čudesno uspješni odrasli. U međuvremenu, od nas se «samo» očekuje da ih strpljivo usmjeravamo u pozitivnom pravcu.
Treba imati na umu i da su neki od tih dijelića cjelokupne slike fantastična i zavidna sposobnost. Dok je ostatak nas opterećen budućnošću ili mrzovoljan radi prošlosti, osobe sa ADHD-om proživljavaju sadašnjost. Osobe sa ADHD-om mogu biti vrlo zabavne; jednoličnost nije nikada problem. Njihov stav «Zašto ne?» može ih osloboditi tako da iskoriste šanse koje se mnogi od nas nebi usudili. Njihove bujne ideje mogu dovesti do kreativnih dostignuća. I najvažnije, njihove ekstremne strasti mogu biti izvor inspiracija i izvršenja na korist svima nama.
NEMEDICINSKI TRETMANI ZA ADHD
Prvo moramo identificirati i tretirati svaki od simptoma. Mora se shvatiti da je ADHD samo početak cijelog spektra koji ima biološku bazu, inače će roditelji misliti da imaju dijete sa ADHD-om kojemu se dogodilo da bude još i težak i/ili kojeg je obuzeo vrag.
Nemedicinski tretmani obično zahtjevaju akademsku i organizacijsku podršku. Probleme u učenju potrebno je identificirati i tretirati. Računala mogu pomoći kod problema u pisanju i teškoća kod sricanja, grafički papir može pomoći kod problema u razmacima i matematici i clip-art može pomoći kod crtanja. Organizacijska podrška uključuje blisku superviziju svih zadataka roditelja, provjera danih uputa učiteljima, malo strukturirano uspostavljanje, posvetiti se jedan na jedan kada je moguće, dobar kontakt očima, traženje od djeteta da ponovi upute, i ako je moguće dva kompleta školskih knjiga (jedne za školu, druge za kod kuće).
Pristup nagrađivanja ponašanja može također popraviti simptome. Djeca sa ADHD-om su kao noćni leptiri: privlači ih jaka svjetlost. Na nesreću, ponekad je ta jaka svjetlost zapravo hvatač komaraca. Naš cilj je da smo sigurni da je ta jaka svjetlost ona prava i ispravna. Ako je svjetlost dovoljno jaka, oni će i ići prema njoj. Sreća je da se djeca s ADHD-om mogu lako motivirati brzom nagradom. Dakako, kada su djeca trenutka. Nema sumnje, da će biti bolje ako je dijete adekvatno motivirano sa njegovim osobnim unutrašnjim «visokim idealima». Ali za onu ADHD djecu koja ne vide da će rješenjem trečeg matematičkog zadatka ovog trenutka zavladati mir u svijetu, vanjska će nagrada biti potrebna.
Sistemi nagrađivanja oslanjaju se na djetetovoj prirodnoj želji da udovolji svojim roditeljima. Ako su djetetovi osnovni odnosi sa njegovim roditeljima toliko puni ljutnje i ogorčenosti, te ono više ne nalazi ponos u udovoljavanju svojim roditeljima, tada se ti osnovni odnosi trebaju prvo zaliječiti, kako bi program modifikacije ponašanja bio uspješan. Odvojite jedan dio vremena (do 30 minuta), te u tom vremenu morate postići jednostavan cilj, a to je da ugodno provedete to vrijeme u istoj sobi. Dopustite djetetu da izabere (razumnu) aktivnost, a vi ćete uživati viti u djetetovoj blizini bez izazivanja svjetskog rata. Izbjegavajte kritiziranje, čak ako bi to «moglo» pomoći. Suzdržite se od pitanja i komentara (čak i onih pozitivnih) do minimalne granice. Uostalom znamo da ih svaki prekid ljuti. Ovime se postiže cilj da se vaš zbroj dobrih/loših interakcija stavi u pozitivan balans. Ovo je temelj za temeljitiju disciplinu u budućnosti.
Za tipični plan ponašanja primjenjuju se sistemi koji motiviraju kroz jako privlačne nagrade, te ako je potrebno i kaznama. Barkleyev vodič principa za pristup boljem ponašanju sadrži:
Povratnu spregu i posljedicu:
- neposredan
- redovan
- snažan
- dosljedan
- prije svega pozitivan
- jasno definiran i preispitan prije nego se teškoća pojavi
- reagiranje bez širokog moraliziranja
- prihvaćanje da ADHD osoba ima smanjene sposobnosti
- ne personaliziranje akcija ADHD osobe
- milostiv prema djetetu i sebi
- korištenje opipljivih metoda da bi se opisalo područje problema
- određeno objasniti problem i posljedice istog trenutka kada se pojavio problem
- korištenje rasporeda u kojem će određeni zadaci biti raspoređeni sa vremenom za njihovog izvršenje.
Prvo STANI!
Zapamtite, karakteristika ADHD-a je upravo teškoća zaustavljanja (stavljanja noge na kočnicu!). Prvi korak kod rada sa ADHD-om je STANI. Svi dijelovi rada sa ADHD-om kao što su upravljanje ljutnjom, učenja vještina i općenite tehnike ponašanja uvijek počinju sa STANI. Tek tada izvršna funkcija može doći na površinu. Čak i ADHD mozak bude mogao ispravno izabrati ako je smiren i ništa mu ne prijeti. Ta potreba da prvo STANE uključuje i dijete i nas!
OSNOVNI PRINCIPI
- Zadržite smisao za humor. Težite uživanju, ne vrištanju.
- Slavite humor, kreativnost i strast osobe sa ADHD-om.
- Mrzite ADHD, ali ne osobu sa ADHD-om.
- Vi nemate standardno dijete. Svjesni ste liste smanjenih sposobnosti. Možete na to gledati kao na čudesnu posebnost. Možete na to gledati na oba načina. Perspektiva «standardno» nije jedina opcija. Takav pogled na te smanjene sposobnosti može pomoći zato što eliminira sram, uspostavljaju se realna očekivanja što uzrokuje smanjenju ljutnje i pri tome se roditelji/učitelji vide kao «terapeuti» a ne žrtve.
- Pacijent kod ADHD-a je cijela obitelj.
- Zapamtite da dijete sa ADHD-om ima samo jedan vremenski okvir «SADA». Nema budućnosti, nema prošlosti. Postoji samo sada.
- Da li želite shvatiti djelovanje osobe sa ADHD-om? Samo se zapitajte: «Koje ponašanje ima smisla ako ti preostaje samo 4 sekunde života?».
- Umjesto kažnjavanja lošeg ponašanja primjenjujte nagrađivanje za dobro ponašanje. Nagrađivanje bi trebalo biti neposredno, često, snažno, jasno definirano i dosljedno.
- Upozorite prije promjena. Razgovarajte unaprijed o tome što će se dogoditi i što se očekuje. Tražite da dijete ponovi na glas uvjete s kojima se upravo složilo.
- Nemojte raspravljati, neprestano prigovarati ili pokušavati sami od sebe objašnjavati vlastitu mudrost svom djetetu.
- Prekinite velike svađe prije nego što započnu. Težite smirivanju, ne rasplamsavanju. Kada su raspoloženja u plamenu, dopustite svima da se ohlade.
Propuštanje srži problema
«Johnny je vrlo aktivan! Nikad ne prestaje s pokretima. Postaje rastresen od bilo kakve manje buke i raspon pažnje mu je malen. Često djeluje prije nego što promisli. Njegova sestra Jill često je zbunjena. Ponekad je tako distancirana!»
Ovo je tipično za djecu s ADHD-om. Dobro, pa nije tako strašno. Međutim, često je to samo dio cijele slike. Evo drugi sličan opis cijele slike za ADHD dijete:
«Ne mogu više izdržati! Vičemo cijelo jutro da bi izašli iz kuće. Izrada domaće zadaće traje satima. Ako mu ne pomognem u onom što radi, on je toliko neorganiziran da nikada to ne napravi dobro. Ako mu pomažem, vrišti na mene. Budući da nikada ništa ne završi, svi misle da mu nije stalo. Bez obzira koliko mi molili ili kažnjavali, on nastavlja raditi iste glupe stvari uvijek iznova. Nikada ne razmišlja o posljedicama svojih postupaka i čini se da mu nije stalo ako me povrijedi. On je tako nefleksibilan i eksplodira za bilo šta. Toliko me može naljutiti da mu odgovaram vrištanjem, čime samo sve pogoršavam. Sada, što je stariji, laži i psovke postaju sve gore. Znam da on ima problem usmjeriti pažnju, ali zašto ima i sve ove druge probleme?»
Nije slučajnost da djeca s ADHD-om često manifestiraju i više od klasičnih simptoma tipova ADHD-a kao što su nepažnja, impulzivnost i hiperaktivnost. Ako se usredotočimo samo na te tipično definirane simptome, propustiti ćemo pozabaviti se sa čitavim pogledom na teške probleme s kojima se suočavaju pacijenti i njihove obitelji. Taj spektar uključuje široko područje «izvršne disfunkcije» (kao što je slaba samokontrola i predviđanja), dodatne poremećaje uzrokovane bolešću (kao što su anksioznost, depresija ili konduktivni poremećaji) i obiteljska napetost.
Zaključak:
Širok je spektar problema s kojima se suočavaju osobe s ADHD-om.
Klasični simptomi ADHD-a samo su djelić cjelokupne slike.
REDEFINIRANJE ADHD-a KAO «IZVRŠNA DISFUNKCIJA»
ADHD treba biti redefiniran da uključuje široko područje «izvršne disfunkcije». Kao što Russell Barkley objašnjava, ova disfunkcija potječe od nesposobnosti da obuzda sadašnje ponašanje kako bi bio dorastao zahtjevima u budućnosti.
Što su izvršne funkcije?
Kada stanete na zmiju, ona grize. U mozgu zmije nema verbalne diskusije o tome što će se dogoditi. Nema sjećanja o tome da li je u prošlosti uzvratni napad uspio. Nema misli o tome kuda taj postupak vodi u budućnosti. Nema suzdržavanja. Nagažena-vrati ugrizom. Čovjek, na sreću, ima mogućnost da prilagođava svoje ponašanje.
Niti jedan dio ljudskog mozga nije sam odgovoran za ovo prilagođavanje. Pokazalo se da naš frontalni i prefrontalni režanj mozga funkcionira uglavnom kao naš «izvršni direktor». Podešavanjem jezika i funkcija pamćenja od drugih dijelova mozga, ovi frontalni centri razmatraju od kuda smo došli, gdje želimo ići i kako da sami sebe kontroliramo da bi i stigli tamo.
Najvažnije, mogućnost suzdržavanja («stati na kočnicu») osnova je uspješne izvršne funkcije. Uspješno izvršenje plana uglavnom uključuje kočenje uznemirujućih aktivnosti. Ove kočnice – uz poštovanje prema našim prefrontalnim inhibitornim centrima – dopuštaju nam dragocjeno vrijeme tijekom kojega možemo razmisliti o našim izborima prije nego što reagiramo.
Pomanjkanje suzdržavanja (kočnica) dvostruki je problem za osobe s ADHD-om. Prvo, bez tih kočnica, smatrat će se da je nesposoban adekvatno obuzdati uznemirenost, obuzdati impulzivne reakcije ili obuzdati fizičko djelovanje (hiperaktivnost). Drugo, osoba s ADHD-om ne obuzdava svoje ponašanje dovoljno dugo za druge izvršne funkcije kako bi kasnije adekvatno razvio iste. Izvršne funkcije prepoznate po R. Barkleyu sadrže:
Razgovor sa samim sobom odnosi se na sposobnost razgovora sa samim sobom, a to je mehanizam pomoću kojeg prolazimo kroz naše izbore koristeći riječi. Dijete od oko godinu dana može čuti sebe,
bez da govori na glas. Konačno, ta sposobnost postaje naša unutrašnjost i automatska. Međutim, osoba s ADHD-om nije uspjela obuzdavati svoje reakcije dovoljno dugo da bi se ta vještina u potpunosti razvila.
Radna memorija odnosi se na nakanu da možemo zadržati aktivnost u svojim mislima u datom momentu. Na primjer, naučeni na svojim greškama, biti ćete u mogućnosti baratati ne samo sa sadašnjom situacijom, nego ćete zapamtiti prošlost kada su određene strategije uspjele ili nisu. Radna memorija srećom također uključuje pamćenje ciljeva za budućnost. Bez mogućnosti obuzdavanja osobe s ADHD-om nikada ne uspiju razviti dobre funkcije njihove radne memorije.
Predviđanje (planiranje za budućnost) će biti nepotpuno kada se nedovoljna radna memorija udruži sa slabom sposobnošću obuzdavanja u tom trenutku ometajućih faktora. Osobe sa ADHD-om ne mogu misliti na budućnost. Oni su zatočenici sadašnjosti, budućnost ih dočeka nespremne. Činjenica je, da je iznenađujuće slaba predvidljivost možda najveća teškoća u njihovom životu.
Osjećaj za vrijeme je jedna od izvršnih funkcija koja je obično ekstremno slaba kod ADHD-a.
Prelaženje po dnevnom redu od točke A na točku B težak je zadatak koji zahtjeva dobru izvršnu funkciju. Izaći iz jedne aktivnosti i uključiti se u drugu velika je teškoća i zahtjeva napor i kontrolu.
Razdvajanje emocija od činjenica zahtjeva osjećaj za vrijeme. Svaki događaj ima određenu objektivnu stvarnost i određeni dodatni «emocionalni privjesak» koji vežemo uz njega. Na primjer, nalazimo se u prometnoj gužvi zbog koje možemo zakasniti na posao. To je objektivna činjenica. Kako ćemo reagirati ovisi o «emocionalnom privjesku». Možemo ostati smireni i raditi planove o tome kako ćemo završiti posao nešto kasnije. Ili, će nas naši osjećaji natjerati da vidimo gužvu kao nepravedni napad na nas osobno pa ćemo bjesniti i psovati. Bez osjećaja za vrijeme ne možemo nikada odvojiti emocije od činjenice. To proizlazi iz slabe mogućnosti za procjenom važnosti onoga što nam se događa.
Različite vrste problema kod ADHD-a
Redefinirajući ADHD kao nedovoljno obuzdavanje razumljiviji je širok spektar teškoća s kojima se suočavaju osobe s ADHD-om. Taj široki spektar simptoma može stvoriti jednu opustošenu okolinu.
Simptomi izvršne disfunkcije
a) Klasični simptomi ADHD-a
ADHD je definiran sa tri tipa, a to su nepažnja, impulzivnost i hiperaktivnost. Postoje dijagnostički kriteriji (DSM-IV) za ADHD. Liječnici najviše pažnje posvećuju tim simptomima, a svi oni proizlaze iz nesposobnosti za obuzdavanje:
Nepažnja = nedovoljno obuzdavanje vanjskih podražaja
Impulzivnost = nedovoljno obuzdavanje unutrašnjih podražaja
Hiperaktivnost = fizičko isključivanje od tih podražaja
b) Ostali simptomi izvršne disfunkcije
Ako ne prepoznamo slijedeće navode posljedica izvršne funkcije onda se bavimo samo sa malim djelićem problema. To nisu tek slučajni simptomi. Težek je život s njima, to možete pitati osobu s ADHD-om ili njegovu obitelj.
Izostanak razmišljanja o budućnosti!!! («Johnny, nikada nećeš dospjeti u dobru gimnaziju ako je jedino što radiš igranje video igrica. Zašto se stalno udaraš po nozi?») Planiranje budućnosti, sposobnost da se predvidi rezultat našeg ponašanja, osnova je čovjekove sposobnosti prilagodbe. U računalu našeg mozga možemo zamišljati našu budućnost. Nemogućnost upotrebe ove sposobnosti može biti razorni dio ADHD-a. Majke, koje su često nadarene sjajnim planiranjem budućnosti, budu naprosto slomljene dok gledaju svoje dijete kako uvijek ponovno djeluje kontraproduktivno.
Slabo sadašnje iskustvo/poteškoća učenja na vlastitim greškama («Johnny, koliko puta trebaš biti kažnjen za istu stvar!?») Nesposoban da obuzda sadašnjost, Johnny ne može stati da razmisli o lekciji koju je dobio u prošlosti.
Živjeti u vlasti trenutka («Johnny je uvijek izvan toga što mu se dogodilo tada i tamo.») ADHD ponašanja čine nam se sa smislom kada shvatimo da se ona temelje na reakcijama samo sadašnjeg momenta koji se promatra. To ne znači da Johnnya uopće nije briga za budućnost, nego to znači da budućnost i prošlost uopće ne postoje. To je sama priroda oštećenja. Zamislite da niz rijeku plovite sa kanuom koji propušta vodu. Biti ćete toliko zaokupljeni potrebom da bacate vodu van iz kanua da nećete primjetiti greben prema kojem idete. To ne znači da vam nije stalo o naletu na greben već da o tome uopće niste niti razmišljali. Ako želite razumjeti postupke osobe sa ADHD-om, jednostavno se zapitajte: «Koje ponašanje ima smisla ako se osjećate kao da imate još 4 sekunde života?"
Slaba organiziranost («Johnny zašto se moramo svako jutro svađati prije izlaska iz kuće!»).
Teškoća vraćanja na zadatak («Johnny, ti nikada ništa ne završiš. Tebe jednostavno nije briga.»).
Slabi osjećaj za vrijeme («Johnny što si radio cijelo popodne? Ne možeš potrošiti jedan sat na jedan zadatak!»).
Vrijeme prolazi presporo («Mama, tebi treba cijela vječnost da odeš u dućan!»).
Slaba sposobnost da primjeni «promisliti u sebi» kako bi riješio problem («Johnny pa što si mislio? Da li ti ikada promisliš prije nego nešto napraviš?»).
Slab osjećaj samosvjesti (Johnnyjev iskren odgovor na slična pitanja kao naprijed navedeno bio bi vjerojatno «Nemam pojima. Vjerojatno nisam mislio.»)
Nedosljedan rad i ponašanja («Johnny ako si to mogao jučer napraviti dobro, zašto je danas tako strašno.») Sa 100% svoje energije oni će biti sposobni uspješno obaviti zadatak za koji većina od nas treba 50% energije. No tko može neprekidno 100% ulagati napor? Ima jedan vic u vezi toga: Kada ADHD dijete jednom učini nešto dobro, to ćemo mu predbacivati cijeli život.
Teškoće pri promjenama («Johnny zašto psuješ na mene kada te samo zovem na večeru?»).
Povremena hiper fokusiranost.
Slaba tolerancija na frustracije.
Često preosjetljiv («Mama, prestani. Ne mogu izdržati. Prestani. Molim te!»).
Često i brzo se naljuti.
Odbacuje one koji mu najčešće pomažu («Mama, prestani provjeravati moju zadaću. Izađi!»).
Prepun nerazumijevanja za druge («Mama, znaš da ne volim ljusku na kikirikiju! Ništa nikada ne učiniš za mene! Mrzim te!» Termin «prepun nerazumijevanja za druge» koristi se za označavanje osoba s ADHD-om koji imaju pretjerane osjećaje. Njihove reakcije su sukladne onome što u tom trenutku osjećaju. Tako slijedeći put kada primjetite nekoga tko pretjerano reagira shvatite to tako da je on zapravo «preosjećajan» i da se vjerojatno osjeća zaista jadno u tom trenutku.
Nefleksibilne/eksplozivne reakcije («Johnny, previše si se «priljepio» za to. Ne, ne mogu te ostaviti samoga. Johnny sada si nekorektan. Johnny samo se makni. Ne mogu podnjeti kada razbijaš stvari!»).
Osjećaj smirenosti samo dok je u pokretu («On se uvijek čini sretnijim dok je zauzet poslom. Da li zato ostaje duže na poslu?»).
Sudjelovanje u događajima koja sadrže jaka uzbuđenja.
Teškoća održavanja pažnje u kontaktima («Čini mi se da moj suprug nikada ne sluša dok mu govorim. On jednostavno ne podnosi sjedenje samnom i djecom») Kako osoba sa ADHD-om postaje starija, osobe iz njegovog života očekuju više vremena i empatije usmjerene prema njima.
Teškoća izmjene uzajamne naklonosti sa prijateljima. Bez napravljenih temelja od održanih obećanja teško je održati prijateljstvo.
Osjećaj neuspjeha pri postizanju ciljeva («Nekako ja nikada ne postignem sve što sam mislio da mogu ili trebam učiniti.») Ovo duboko razočaranje obično je ono što odrasle osobe sa ADHD-om natjera da potraže pomoć.
Laganje, psovanje, krađe i okrivljavanje drugih redovite su komponente ADHD-a pogotovo što je dijete starije.
U skladu sa određenim deprimantnim podacima prema R. Barkleyu ovdje dajemo usporedbu ADHD djece sa tipičnom djecom:
Simptom ADHD djeca (%) Tipična djeca (%)
Raspravljanje sa odraslima 72 21
Okrivljavanje drugih za svoje
pogreške 66 17
Preosjetljiv i lako se naljuti 71 20
Psovanje 40 6
Laganje 49 5
Krađa (bez sučeljavanja sa žrtvom) 50 7
(Barkley RA, Fisher M, et. al. The Adolescent outcome; An 8-year prospective follow up. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 29, 546-557.)
Ukratko, simptomi ADHD-a postaju sve manje «simpatični» na djetetovom putu od osnovne do srednje škole. «Dobra» vijest je ta da su ti problemi uobičajeni dio sindroma zvanog ADHD. Ti simptomi nisu ničija krivnja, niti vaša, a niti vašeg djeteta.
(Martin L. Kutscher, MD, Assistant Clinical Professor of Pediatrics and Neurology, New York Medical College, Valhalla, NY; Pediatric Neurological Assoc., White Plains, NY)
ADHD se gotovo cijelo stoljeće primjećuje i liječi kod djece, ali spoznaja da se ADHD često nastavlja u odrasloj dobi postoji tek zadnjih nekoliko desetljeća. Dugo se među profesionalcima vjerovalo da djeca i adolescenti prerastaju svoje simptome ADHD-a do puberteta i gotovo sigurno do odrasle dobi. Ipak, suvremena istraživanja pokazala su da čak 67% djece s ADHD-om nastavlja imati simptome tog poremećaja koji značajno utječu na akademsko,strukovno ili društveno funkcioniranje u odrasloj dobi. Osnovni simptomi ADHD-a – nepažnja, impulzivnost i hiperaktivnost – pojavljuju se u djetinjstvu (obično do 7. godine života), te kod mnogih rezultiraju kroničnim i sustavnim pogoršavanjem stanja. ADHD kod odraslih se ponekad smatra «skrivenim poremećajem» zbog toga što su simptomi ADHD-a često prikriveni problemima u odnosima, poremećajima raspoloženja, zloupotrebom droga i ostalim psihološkim poteškoćama. Taj je poremećaj teško i složeno dijagnosticirati, dijagnosticirati bi ga morali samo iskusni i kvalificirani profesionalci. ADHD se kod odraslih najprije primjećuje zbog pojave depresije, anksioznosti, zloupotrebe droga. Drugi primjećuju ADHD kod sebe tek kada se poremećaj dijagnosticira njihovoj djeci. Usprkos tome što je svjesnost porasla o tome da taj poremećaj postoji i kod odraslih, mnogi odrasli ostaju neidentificirani i neliječeni.
Karakteristike odraslih s ADHD-om
Mnogi odrasli s ADHD-om su odrastali u doba kada liječnici, odgojitelji, roditelji i cjelokupna javnost nisu znali mnogo o ADHD-u ili o njegovoj dijagnozi ili liječenju. Shodno tome, osvješćivanje javnosti dovelo je do toga da veliki broj odraslih traži procjenu i liječenje ADHD-a i s njim poveznih simptoma.
Trenutni dijagnostički kriteriji za ADHD (prilagođen odraslima) prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku psihičkih poremećaja (DSM-IV) su:
- Ne obraća pažnju na detalje ili radi pogreške iz nepažnje na poslu
- Ima nemirne ruke ili noge ili se vrpolji u stolici
- Teško održava pažnju
- Ustaje u situacijama gdje se traži sjedenje
- Ne sluša kad mu se direktno obraćate
- Osjeća nemir
- Ne želi slijediti upute i ne dovršava posao
- Teško mu je izvršavati zadatke u tišini
- Ima poteškoće s organizacijom zadataka i aktivnosti
- Osjeća se stalno u pokretu kao da ima motor
- Izbjegava ili ne voli ili je neodlučan sa zadacima koi zahtijevaju mentalni napor
- Pretjerano govori
- Često izlane odgovor prije nego je pitanje postavljeno do kraja
- Ne želi čekati svoj red
- Prekida ostale
- Gubi stvari nužne za zadatke i aktivnosti
- Lako mu se odvrača pažnja
- Zaboravan je u svakodnevnim radnjama
Iako se kod dijagnosticiranja ADHD-a koriste i druge liste za provjeru ovi se kriteriji smatraju empirijski najvaljanijima. Ovi osnovni simptomi ADHD-a redovito vode od sličnih problema koji često postoje uz odrasli ADHD. Oni mogu uključivati:
- Probleme sa samokontrolom i s reguliranjem ponašanja
- Slabu radnu memoriju
- Nedostatnu upornost u izvršavanju zadataka
- Probleme sa kontroliranjem osjećaja, motivacije i pokretanjem
- Promjenjivost u izvršavanju zadataka i rada veća od normalne
- Kronično kašnjenje i slabo orjentiranje u vremenu
- Lako mu sve dosadi
- Nisko samopouzdanje
- Anksioznost
- Depresiju
- Promjene u raspoloženju
- Probleme sa zapošljavanjem
- Probleme u odnosima
- Zloupotrebu droga
- Lošu organizaciju vremena
Utjecaj osnovnih simptoma i dodatnih osobina ADHD-a može varirati od blagog do teškog vezano za njegov utjecaj na akademsko, društveno i strukovno područje. Budući da su simptomi ADHD-a uobičajeni i za mnoga druga psihijatrijska i medicinska stanja, odrasli ne bi nikad smjeli samodijagnosticirati, te bi trebali tražiti sustavnu procjenu kvalificirane osobe.
Istraživanja pokazuju da se ADHD pojavljuje u otprilike 3 do 5% školske djece i kod približno 2 do 4% odraslih. Među djecom omjer spolova je otprilike 3:1 s tim da je uobičajenije da poremećaj imaju dječaci. Među odraslima omjer spolova pada na 2:1 ili niže. Pokazano je da poremećaj postoji svugdje gdje je bio proučavan uključujući Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku, Veliku Britaniju, Skandinaviju, Europu, Japan, Kinu, Tursku i Srednji Istok. Poremećaj možda nema isto ime u ovim zemljama i možda se različito liječi, ali nema sumnje da je on gotovo univerzalan među ljudskom vrstom.
Što uzrokuje ADHD
Još ne postoji konačan odgovor. Do danas ne postoje nikakvi biološki, psihološki ili genetski pokazatelji koji bi pouzdano mogli utvrditi poremećaj. Ipak, istraživanja su pokazala da ADHD ima jaku biološku bazu. Iakoo još nisu otkriveni točni uzroci, gotovo da nema sumnje da najveći doprinos pojavljivanju poremećaja daje nasljedni faktor. U slučajevima gdje nasljedni faktor nije uzrok, mnogi drugi razlozi doprinjeli su riziku od ADHD-a: poteškoće u trudnoći, alkohol i duhan za vrijeme trudnoće, prijevremeni porod, značajno manja težina pri rođenju, postporođajne ozljede čeonim djelovima mozga. Istraživanja ne podržavaju stavove da se ADHD pojavljuje zbog prevelikog konzumiranja šećera, zbog dodataka u hrani, zbog pretjeranog gledanja televizije, zbog lošeg odnosa roditelja prema djeci ili zbog društvenih faktora kao što su siromaštvo ili kaos u obitelji.
Dijagnoza ADHD kod odraslih
Liječnik ili tim liječnika koji imaju iskustva s ADHD-om i vezanim stanjima bi trebali provesti temeljitu procjenu. Ovaj tim može uključivati neurologa ili psihijatra, kliničkog psihologa ili obrazovnog psihologa. Procjena ADHD-a treba uključivati temeljito kliničko ispitivanje prošle i trenutne ADHD simptomatologije, razvojnu i medicinsku povijest, školsku povijest, radnu povijest, psihijatrijsku povijest – uključujući sve lijekove ikad prepisane, društveno prilagođavanje i opće svakodnevno funkcioniranje (tj. sposobnost da se nosi sa zahtjevima svakodnevnog života). Prvo se traži dokaz osnovnih ADHD simptoma (hiperaktivnost, impulzivnost), a tada se utvrđuje jesu li ovi simptomi i kronični i stalni. Ovo ne bi trebao biti kratki površni ispit. Minimalno je potrebno sat ili dva. U idealnim uvjetima trebalo bi biti nekoliko izvora informacija, ako je moguće roditelj ili netko slične važnosti, te su potrebne informacije sa raznih područja (tj. škola, posao, kuća). Također je bitno da liječnik pokuša uključiti ili isključiti ostale psihijatrijske dijagnoze koje bi mogle bolje objasniti postojeće simptome. Temeljita procjena potrebna je iz tri razloga: da se utvrdi točna dijagnoza, da se procjeni postojanje medicinskih stanja ili stanja koja ometaju obrazovanje, te da se isključe druga objašnjenja za probleme u ponašanju u odnosima i školi.
Zašto je potrebno dijagnosticirati ADHD kod odraslih?
Odrastanje sa nedijagnosticiranim ADHD-om može ostaviti strašne posljedice na odraslu osobu. Za neke dijagnoza i edukacija koja slijedi samu procjenu može sama po sebi biti vrlo duboko iskustvo. Točna dijagnoza pomaže odraslima da sagledaju svoje poteškoće te da konačno razumiju razloge simptoma koje imaju cijeli život. Odrasli s ADHD-om često su sami sebe percipirali kao «lijene», «glupe» ili čak «lude». Točna dijagnoza i učinkovito liječenje može poboljšati samopouzdanje, obavljanje posla, obrazovne uspjehe i društvene odnose. Mnogi odrasli s ADHD-om zaštićeni su Zakonom o Amerikancima sa oštećenjima iz 1990. godine koji zabranjuje diskriminaciju pri zapošljavanju bilo kojeg pojedinca koji ima fizičko ili psihičko oštećenje koje sustavno ograničava jednu ili više osnovnih životnih aktivnosti – uključujući učenje i rad.
Što nakon dijagnoze:
Iako ne postoji lijek za ADHD, mnogi oblici liječenja vrlo uspješno mogu pomoći u suzbijanju njeovih simptoma. Najvažniji među njima jest obrazovanje odraslih sa ADHD-om i njihovih obitelji o prirodi samog poremećaja. Ipak, istraživanje koje je usporedilo razne vrste liječenja, utvrdilo je da se najveći napredak kod simptoma ADHD-a javio kao rezultat liječenja sa stimulantnim lijekovima u kombinaciji sa savjetovanjem. Dokazi pokazuju da su i neki triciklični antidepresivi učinkoviti za simptome ADHD-a, kao i za simptome koji se javljaju s njima, kao što su anksioznost i poremećaj raspoloženja. Isto kao što ne postoji jedan jedinstveni test za dijagnozu ADHD-a, tako ne postoji jedan plan liječenja koji bi bio prikladan za sve. Liječenje mora biti krojeno za svakog pojedinca osobno i treba uzeti u obzir razna područja. Za odraslu osobu sa ADHD-om postoje razne brige, društvenem, akademske, strukovne ili one vezane za odnose s drugim ljudima. Za neke, sama dijagnoza i shvaćanje da postoji razlog za mnoge poteškoće iz prošlosti može biti od velike pomoći. Odrasli s ADHD-om također mogu imati koristi od savjetovanja u vezi stanja, od pomoći pri traženju naprikladnijeg radnog okruženja, od pomoći pri organizaciji vremena, od poduke, od prilagodbi školskog i radnog okruženja, itd.
Ukratko neki česti dijelovi plana liječenja odrasle osobe s ADHD-om su:
- obraćanje odgovarajućim medicinskim profesionalcima
- edukacija o ADHD-u
- lijekovi
- grupe podrške
- učenje izrađivanja planova, spremanja podataka i slične rutine
- poduka
- savjetovanje u vezi struke
- pomoć pri odabiru obrazovanja
- prilagodbe radnog mjesta i škole
Multimodalni plan liječenja koji uključuje lijekove, edukaciju i psihosociološko liječenje najučinkovitiji je pristup. Iako nas tek čeka čitav niz istraživanja o psihosociološkom liječenju odrasle osobe s ADHD-om, nekoliko studija pokazuje da savjetovanje koji nudi podršku i edukaciju može biti učinkovito kod liječenja odraslih s ADHD-om. Kombinirani pristup liječenju koji bi se primjenio kroz duži period može pomoći u stalnoj borbi s poremećajem i pomoći odraslima sa ADHD-om da vode zadovoljavajući i produktivan život.
nedjelja, listopad 28, 2007
Povremeno svima nam se događa da ne možemo mirno sjediti, koncentrirati se ili kontrolirati impulzivno ponašanje. Kod nekih ljudi taj je problem toliko proširen i ustrajan da ometa njihov svakodnevni život, u kućnom, akademskom, društvenom i radnom okruženju.
Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj ili kraticom ADHD (od engleskog naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder) karakterizira razvojno neprikladna impulzivnost impulzivnost, pažnja, i u nekim slučajevima hiperaktivnost. ADHD je neurološki poremećaj koji pogađa 3-5% školske djece. Do nedavno vjerovalo se da djeca prerastaju ADHD u adolescenciji. Možda se tako vjerovalo jer se hiperaktivnost obično smanjuje u tinejđerskim godinama. Ipak sada se zna da mnogi simptomi ostaju i u odrasloj dobi. Zapravo trenutna istraživanja ukazuju da 2-4% odraslih vjerojatno pati od ovog poremećaja.
Iako pojedinci sa ovim poremećajem mogu biti veoma uspješni u životu, bez prepoznavanja poremećaja i prikladnog liječenja ADHD može imati ozbiljne posljedice uključujući neuspjeh u školi, depresiju, probleme u odnosima, poremećaj ponašanja i neuspjeh na poslu. Rana dijagnoza i liječenje su od iznimne važnosti.
1902. godine medina prvi put bilježi slučajeve djece koja pokazuju nepažnju, impulzivnost i hiperaktivnost. Od tog vremena, ovom poremećaju davana su različita imena kao što su minimalna disfukcija mozga, hiperkinetička reakcija djetinjstva i poremećaj nedostatka pažnje sa ili bez hiperaktivnosti. U klasifikacijskom sistemu 4. Izdanja dijagnostičkog i statističkog priručnika (DSM-IV) poremećaj je preimenovan u ADHD. Trenutno ime ukazuje na važnost segmenta nepažnje u poremećaju kao i hiperaktivnost i impulzivnost.
Simptomi
U pravilu, ADHD simptomi javljaju se u ranom djetinjstvu, osim ako nisu povezani sa nekom vrstom povrede mozga kasnije u životu. Neki simptomi ostaju do odrasle dobi i mogu predstavljati opasnost cijelost života. Iako službeni dijagnostički kriteriji pretpostavljaju da se početak simptoma mora dogoditi prije sedme godine života, vodeći istraživači na području ADHD-a smatraju da se kriterij mora proširiti te uključiti početak simptoma u bilo koje doba za vrijeme djetinjstva. Kriteriji za tri osnovna podtipa mogu se sažeti ovako:
ADHD prvenstveno nepažljiv tip
- ne obrača pažnju na detalje ili radi pogreške iz nepažnje
- teško održava pažnju
- izgleda kao da ne sluša
- ne želi slijediti upute
- ima poteškoća s organizacijom
- izbjegava ili ne voli zadatke koji zahtjevaju mentalni napor
- gubi stvari
- ako mu se odvrača pažnja
- zaboravan je u svakodnevnim radnjama
ADHD pretežno hiperaktivno-impulzivni tip
- ima nemirne ruke ili noge ili se vrpolji na stolici
- teško ostaje u sjedećem položaju
- trči unaokolo ili se «penje» po stvarima
- teško mu je izvršavati zadatke u tišini
- ponaša se kao da ga pokreće motor
- pretjerano govori
- često izlane odgovor prije nego je pitanje postavljeno do kraja
- ne želi čekati svoj red
- prekida ostale (npr. upada u razgovor ili igru)
ADHD kombinirani tip
- ima karakteristike i nepažljivog i hiperaktivno-impulzivnog tipa
Djeca sa ADHD poremećajem često u razvoju kasne dvije do četiri godine, tako da često izgledaju manje zrelo i odgovorno od svojih vršnjaka. Uz to, ADHD se često javlja u kombinaciji sa još nekim stanjima, kao što su depresija, anksioznost, ili problemi sa učenjem. Na primjer, 1999. godine istraživanje koje je proveo Američki Nacionalni institut mentalnog zdravlja pokazalo je da dvije trećine djece sa ADHD-om imaju barem još jedno stanje uz to. Kada su dodatna stanja prisutna, školski problemi i problemi u ponašanju mogu biti još složeniji.
Tinejđeri sa ADHD-om poseban su izazov. U tim godinama rastu školski i organizacijski zahtjevi. Uz to ta impulzivna djeca suočavaju se sa tipičnim adolescentskim pitanjima: otkrivanje vlastitog identiteta, neovisnost, pritisak od strane vršnjaka, izloženost drogama, javljanje seksualnosti, te izazovi vožnje.
U zadnje vrijeme utvrdilo se da je manjak izvršnih funkcija ključni faktor koji utječe na uspjeh u obrazovanju i karijeri. Jednostavno rečeno, izvršna funkcija odnosi se na «niz funkcija unutar mozga koje aktiviraju, organiziraju, integriraju i upravljaju ostalim funkcijama». Najviše zabrinjava manjak radne memorije i spososbnosti planiranja budućnosti.
Dijagnoza
Budući da svatko pokazuje znakove ovog ponašanja u nekom razdoblju svoga života, pokazatelji koji utvrđuju ima li osoba ADHD ili ne vrlo su specifični. Da bi joj se dijagnosticirao ADHD osoba mora pokazivati šest od devet karakteristika u jednoj ili objema DSM-IV kategorijama (navedene ranije). Kod djece i tinejđera simptomi moraju biti češći ili jači nego kod djece iste dobi. Kod odraslih simptomi moraju utjecati na sposobnost vođenja svakodnevnog života i moraju potjecati iz djetinjstva. Uz to ponašanja moraju prouzročiti značajne probleme u barem dva područja života npr. kućno, društveno okruženje, u školi ili na poslu. Simptomi moraju biti prisutni barem 6 mjeseci.
Mnogima odraslima sa ADHD-om, to stanje nije bilo dijagnosticirano dok su bili djeca. Kao rezultat toga odrastali su boreći se sa poremećajem za kojeg nisu ni znali da ga imaju. Drugima je dijagnosticirana hiperkinezija ili hiperaktivnost i rečeno im je da će njihovi simptomi nestati u adolescenciji. Tako su se razvili drugi problemi koji su prikrivali ADHD.
Odrasle sa ADHD-om može se lako omesti, oni teško održavaju pažnju i koncentraciju, često su impulzivni i nemirni i imaju promjene raspoloženja, brzlo planu, neorganizirani su te teško planiraju unaprijed. Također osjećaju unutrašnji nemir.
Uz to odrasli mogu imati probleme u karijeri. Mogu izgubiti posao zbog lošeg rada, zbog problema sa pažnjom i organizacijom, te zbog ugodnijih međuljudskih odnosa. Kao rezultat toga neki od njih proživljavaju razdoblja tuge i depresije. S druge strane odrasli kojima je ovo stanje dijagnosticirano i koji se adekvatno liječe, profesionalno mogu napredovati. Ovo posebno vrijedi za pojedince koji su pronašli posao u kojem se traže osobine koje oni posjeduju.
Procjena
Određivanje ima li dijete ADHD višestruki je proces. Mnogi biološki i psihološki problemi mogu dovesti do simptoma sličnih onima koje iskazuju djeca sa ADHD-om. Naprimjer, anksioznost, depresija i neki tipovi poremećaja u učenju mogu uzrokovati slične simptome.
Ne postoji jedan jedinstveni test za dijagnosticiranje ADHD-a. Shodno s time potrebna je opsežna procjena da bi se uspostavila dijagnoza, te da bi se isključili ostali uzroci i odredilo postojanje ili nepostojanje dodatnih stanja. Takva procjena trebala bi uključivati kliničko određivanje funkcionalne i razvojne razine akademskog, društvenog i emocionalnog života pojedinca. Roditelji, učitelji i gdje je moguće samo dijete trebali bi priložiti detaljnu povijest. Liječnici često koriste liste za stupnjevanje ADHD simptoma te za izbacivanje ostalih slabosti.
Postoji nekoliko tipova stručnjaka koji bi trebali znati dijagnosticirati ADHD, a uključuje školske psihologe/defektologe, privatne psihologe, socijalne radnike, neurologe, psihijatre i ostale liječnike medicine. Neovisno o tome tko vrši procjenu, upotreba kriterija iz knjige «Dijagnostički i statistički radni priručnik» je nužna. Medicinski pregled kod liječnika je vrlo važan i trebao bi uključiti temeljit liječnički pregled uključujući kontrolu vida i sluha da bi se izbacili ostali medicinski problemi koji mogu uzrokovati simptome slične ADHD-u. U rijetkim slučajevima osobe sa ADHD-om mogu imati poremećaj rada štitnjače. Samo liječnici mogu propisati lijek ako je potreban. Dijagnosticiranje ADHD-a kod odraslih zahtjeva pregled školske povijesti i ponašanja u djetinjstvu kao i pregled trenutnih simptoma.
Uzroci
Prema AMA studiji iz lipnja 1997. godine «ADHD je jedan od najbolje istraženih poremećaja u medicini, te sveukupni podaci o njegovoj važnosti mnogo su zanimljiviji od podataka za većinu psihičkih poremećaja, čak i za medicinska stanja». Ipak, tični uzroci ADHD-a ostaju skriveni. Trenutno većina istraživanja pretpostavlja neurobiološku bazu. Nasljednost je vrlo važan faktor. Bez obzira što ne postoji dijagnostički test za ADHD National Institutes of Health Consensus Statement 1998. godine zaključuje «postoji dokaz koji ukazuje na važnost poremećaja».
Multimodalno liječenje
Kod osoba sa ADHD-om koje se ne liječe ili se liječe neprikladno može doći do ozbiljnih posljedica. Te posljedice mogu biti: nisko samopouzdanje, društveni i akademski neuspjeh, podbacivanje u karijeri, te moguća povećana opasnost od kriminalnog ponašanja. Plan liječenja treba biti prilagođen specifičnim potrebama svakog pojedinca i obitelji. Dakle, liječenje ADHD-a kod djece često zahtjeva medicinsku, obrazovnu i psihološku pomoć. Ovaj opširan pristup liječenju zove se «multimodalni» i često uključuje:
- obuku roditelja
- strategiju za pomoć u ponašanju
- prikladan obrazovni program
- individualno i obiteljsko savjetovalište
- uzimanje lijekova po potrebi
Djeca koja su uzimala lijekove, same ili u kombinaciji sa liječenjem ponašanja, pokazala su značajni napredak u ponašanju i u školi, te su imala bolje odnose sa drugim učenicima i obitelji.
Za liječenje simptoma vezanih za ADHD najviše se koriste psihostimulansi. Otprilike 70-80% djece sa ADHD-om pozitivno reagiraju na liječenje psihostimulansima. Kod studenata koji uzimaju ovaj lijek primjećen je značajan akademski napredak: povećana je pažnja i koncentracija, rješavanje zadataka, povećana je preciznost pri izvršavanju školskih obaveza, a smanjena je impulzivnost, negativno ponašanje u društvu, te fizičko i verbalno neprijateljstvo. Ostali lijekovi koji smanjuju impulzivnost, hiperaktivnost i agresiju, sadrže neke antidepresive, antihipertensive. Ipak, svaka obitelj mora sagledati pozitivne i negativne strane uzimanja lijekova.
Interveniranje u ponašanju također je bitan dio liječenja kod djece sa ADHD-om. Važne strategije uključuju upornost i korištenje pozitivnog jačanja, učenje kako riješiti probleme, te vještinu komunikacije. Djeca, a posebno tinejđeri bi trebali biti aktivno uključeni kao punopravni članovi tima za liječenje.
Za uspjeh u školi biti će potreban niz prilagodba u učionici i intervencija na nastavi. Većina djece sa ADHD-om može sudjelovati u redovnoj nastavi sa neznatnim prilagodbama prostora. Neka djeca će možda trebati posebne usluge obrazovanja. Ove se usluge mogu realizirati unutar redovnih učionica ili se organiziraju na nekom drugom mjestu.
Lijekovi koji su učinkoviti kod djece, pomažu i odraslima sa ADHD-om. Stručno savjetovanje je također jedna od bitnih intervencija. Kratka psihoterapija može pomoći odrasloj osobi da poveže svoj poremećaj sa nizom problema na poslu te sa problemima u osobnim odnosima. Proširena psihoterapija može objasniti promjene u raspoloženju, stabilizirati odnose, te smanjiti osjećaj krivnje i obeshrabrenja.
Prognoza
Kod djece sa ADHD-om postoji opasnost od ozbiljnih problema: akademsko podbacivanje, neuspjeh u školi, problemi u odnosu s vršnjacima, te problemi s osobama od autoriteta. Do 67% djece sa ADHD-om nastavit će iskazivati simptome ADHD-a i u odrasloj dobi. Ipak, rano prepoznavanje i liječenje omogućuje djeci i odraslima da budu uspješni. Istraživanja pokazuju da djeca koja se adekvatno liječe imaju znatno manje problema u školi te pokazuju bolje funkcioniranje od onih koji nisu podvrgnuti liječenju. U odrasloj dobi, otprilike 1/3 pojedinaca sa ADHD-om vodi normalan život dok polovica ima simptome koji mogu utjecati na odnose u obitelji ili na poslu. Ipak, ozbiljniji problemi ostaju kod otprilike 10% odraslih.
Izvor podataka: www.chadd.org